Zašto papa Lav XIV. mora razočarati

Jedan intervju, nekoliko trezvenih rečenica i već se čini da je čitav pontifikat na kušnji. Tek što je stupio na dužnost, papa Lav XIV. mnogima se već nameće kao razočaranje, piše Andreas G. Weiß u svom osvrtu. No ta brzopleta ocjena govori više o našim očekivanjima nego o njemu samome.

U romanu Dostojevskog Idiot petrogradsko društvo susreće povratnika, kneza Miškina, i odmah ga dočekuje brzim sudovima. Budući da ne ulazi u njihove kategorije moći i snage, proglašava ga se preslabim, preblagim, previše svjetski neukim. U njemu se vidi samo manjak, a ne mogućnost drukčije prisutnosti. Upravo u tome leži poanta romana: ono što izgleda kao slabost otvara put drukčijem, dubljem odgovoru na stvarnost. Dostojevski nam pokazuje kako nastaju preuranjene osude i koliko ih je teško kasnije ispraviti.

Ne događa se danas ništa bitno drukčije s papom Lavom XIV. Tek pola godine na Petrovoj stolici, a mnogi već tvrde da je sve jasno: nema proboja, nema hrabrosti, nema znakova promjene. Naslovi, komentari i uvodnici ponavljaju presudu kao da je pontifikat već gotov, a nije ni počeo. Analize sugeriraju kako ga se više i ne isplati shvaćati kao nositelja nade. Presuda glasi: čovjek kontinuiteta, čuvar starih struktura, premalo odlučan u potezima, previše oprezan u riječima.

Ali to razočaranje više govori o onima koji su razočarani nego o samom papi. Razočaranje nije neutralna dijagnoza, nego trenutak kada iluzija puca. Niklas Luhmann naglašava da su razočaranja uvijek „komunikacijski događaji“: otkrivaju koja smo očekivanja prethodno sami stvorili. Onaj tko je razočaran, otkriva i kakve je slike projicirao te što se od svega toga nije ispunilo.

Iluzije i njihove sjene

Katolička crkva oduvijek je bila majstorica u poticanju takvih projekcija. Papinstvo se stoljećima nije doživljavalo samo kao upravna služba, nego simbolički prenapuhano, kao utjelovljenje jedinstva, pa čak i same Crkve. Svaki novi papa preuzima službu već pretrpanu povijesnim teretima i kulturnim očekivanjima.

Svaki papa tako postaje platno na koje se projiciraju čežnje koje daleko nadilaze ono što jedan čovjek može ispuniti. Sigmund Freud to bi nazvao projekcijom, prijenosom vlastitih želja na tuđu figuru. Hans Blumenberg pak podsjeća da iluzije imaju i antropološku funkciju: one daju orijentaciju, nude oslonac, strukturiraju nade. No kada se ne ostvare, san se pretvara u razočaranje.

Od Lava XIV. mnogi su očekivali gotovo čudo. Netko je priželjkivao da će odjednom riješiti sve rasprave o seksualnom moralu, ređenju žena ili celibatu. Drugi su u njemu vidjeli karizmatičnog vizionara koji će Crkvu izvući iz krize vjerodostojnosti. Takve prenapuhane slike morale su završiti razočaranjem. Reinhold Niebuhr to je jednostavno opisao: pretjerana očekivanja od institucija ili vođa neminovno vode u neuspjeh jer ignoriraju ljudske i strukturne granice. Razočaranje je stoga manje papin promašaj, a više povratak stvarnosti nakon razdoblja kolektivne samoobmane.

Ništa novo pod suncem. I papa Franjo je to iskusio: početna euforija, očekivanja revolucije, a potom, godinama kasnije, prevladala je trezvenost i svijest o ograničenjima.

Mehanika razočaranja

Kod Lava XIV. isti se obrazac pojavio već u prvim mjesecima. Projekcija, uzdizanje, razočaranje. Pitanje nije hoće li papa „propasti“, nego jesu li naši kriteriji uopće smisleni. Charles Taylor pokazao je da je moderna kultura posebno ranjiva na očekivanja „autentičnosti“: od vođa se traži da budu „stvarni“, da utjelovljuju naše čežnje. Ali i ta glad za autentičnim sama je po sebi projekcija koja u praksi često ne može biti ispunjena. Rezultat: razočaranje i, nerijetko, cinizam. Opasnost je da se pontifikat prekriži prije nego što se uopće oblikuje.

Ta dinamika još je složenija kad se sagleda globalni kontekst. U Europi se očekuju reforme u moralnim i strukturnim pitanjima. U Africi prevladava želja za stabilnošću, vjernošću tradiciji i jasnim distanciranjem od rastućeg protestantizma i islama. U Latinskoj Americi naglasak je na socijalnom poslanju i opciji za siromašne.

Katolicitet bi u idealu trebao objediniti sve te različite brzine i naglaske. U stvarnosti, to postaje nepodnošljivo breme. Očekuje se da Rim ponudi jednu jedinstvenu liniju za sve, a upravo to stalno iznova dovodi do sukoba.

Logika medija

Uz unutarnju prenapregnutost papinstva dolazi i medijska logika. Svaka izjava biva odmah secirana, izvučena iz konteksta, prenaglašena. Traži se spektakularna gesta, povijesna rečenica, radikalan potez. Samo to jamči status relevantnosti. Marshall McLuhanovo „The medium is the message“ ovdje dobiva gotovo proročku snagu: nije bitan sadržaj, nego forma. A forma pogoduje spektaklu i trenutku. Crkva, pak, voli misliti u stoljećima. Taj nesklad stvara napetost: što sporo sazrijeva, od svijeta se očekuje odmah.

Umijeće čekanja

Papinstvo je tako postalo projekcijsko platno nespojivih očekivanja. Treba tješiti tradicionaliste i nadahnjivati reformiste, biti glas Juga i smirujući faktor Sjevera, govoriti proročki i šutjeti diplomatski. Nemoguće. Papa postaje ne samo biskup Rima, nego i gromobran globalne Crkve koja jedva podnosi vlastitu raznolikost.

Upravo tu dolazi možda jedina realna šansa. Hannah Arendt podsjeća da novo ne nastaje iz plana i kontrole, nego iz rizika i hrabrosti početka. A počeci trebaju vrijeme da sazriju.

Leo XIV. razočarava jer ne isporučuje odmah. No možda nas baš time podsjeća da se u Crkvi ne broje kvartalni izvještaji. Njegova smirenost može postati duhovni podsjetnik: iluzije se moraju srušiti da bi nada postala stvarna.

Na kraju, Lav XIV. ne mora biti „spašen“ od vlastite slike. Ta slika mu nikada nije ni pripadala. Presuda o njemu više je ogledalo naših očekivanja nego njegova djelovanja. Možda upravo zato valja naučiti: katolicitet ne znači sinkroniziranost, nego sposobnost življenja u napetostima koje se ne moraju odmah razriješiti.

To nije glamurozan program. Ne puni naslovnice. Ali možda je upravo to najhitnije: imati hrabrosti ne svesti sve odmah na priču o uspjehu, nego izdržati različitosti i u njima sačuvati nadu koja je jača od svake iluzije.

Andreas G. Weiß / katholisch.de