Kad odmor ne odmara

Što se događa kada i tišina mora imati performans i kako evanđelje o Marti i Mariji otvara prostor za drugačiju prisutnost?

Godišnji odmor u suvremenoj kulturi nosi gotovo mitsku težinu: vjerujemo da će nas nekoliko dana predaha iscijeliti od svega što nas cijele godine tišti i polako razgrađuje. Sve je više onih koji više ne znaju gdje završava posao, a počinje život. Ili obrnuto.

U vremenu u kojem je umor postao statusni simbol, a raspored novi oblik moralne vrline, nije iznenađenje da godišnji odmor više ne služi obnovi, nego kompenzaciji. Istodobno, u razgovorima s onima koji su, htjeli ili ne, napustili tržište rada, bilo kroz mirovinu, bilo kroz otkaz, sve češće se javlja jedna druga praznina. Ne ona blaga, kontemplativna praznina, nego ona tupa i zjapeća poput nedovršene zagrade. Kad to zapravo živimo? I još važnije, što to uopće znači živjeti?

S jedne strane stoji potreba za radom, postignućem i osiguravanjem vlastite pozicije u svijetu. Na drugoj strani, čežnja za mirom, za odnosima koji nisu funkcionalni, za trenucima neupotrebljive ljepote. Povremeno si priuštimo vikend wellness, kupimo knjigu o „usporenom življenju“, zakoračimo u tišinu i odmah je ispunimo podsvjesnom potrebom da „odmor ima smisla“. Kao da i tišina mora imati performans.

Filozof Martin Buber zapisao je: „Sve istinsko življenje je susret.“ I doista, sve ono što životu daje dubinu  (ljubav, otkriće, spoznaja, vjera) rađa se iz odnosa. Ali odnos nije uvijek lako mjesto: susret s drugim, s Bogom ili sa sobom često je napor, lom, oluja koja ne bira trenutak.

Lakše je organizirati dan nego podnijeti susret.

U današnjem evanđelju Isus ulazi u kuću dviju sestara Marte i Marije, i to u prizoru koji je postao gotovo ikoničan. Marta priprema, skače, poslužuje, brine se dok Marija sjedi, miruje i sluša. U jednoj od najzagonetnijih Isusovih izjava kaže da je Marija „izabrala bolji dio“. No to nije osuda Martine zauzetosti nego poziv na jednu drugačiju vrstu prisutnosti. Ne radi se o hijerarhiji između djelovanja i molitve, već o napetosti koja traži svoj sklad i sintezu, a ne pobjednika.

Sveti Augustin kaže da dušu pokreću dvije sile: aktivna, koja nas gura prema cilju i ona kontemplativna, koja nas vodi prema smislu. Kad jedna nadvlada, ravnoteža se gubi. Kad obje plešu, tada duša diše. Marta i Marija nisu suprotstavljene; one su arhetipske slike unutarnje borbe svakog čovjeka: između potrebe da činimo i potrebe da budemo.

Njih dvije su simboli dinamike unutar svakog od nas.

Marijina tišina nije povlačenje, nego čin prisutnosti, bez obrane, ali s povjerenjem. Slušati Riječ znači biti spreman da nas ona rastavi na proste faktore, ali isto tako i sastavi nanovo. Kontemplacija nije bijeg, već povratak stvarima u njihov pravi red. Sveti Benedikt to je znao kad je rekao: „Moli i radi.“ Ali nije rekao u kojem omjeru. Taj omjer ostaje otvoren za svakoga, po mjeri njegove duše.

U tom smislu, nedjelja nije tek dan predaha. Ona je liturgijski prijelom u vremenu. Ona je čvor u tkanju tjedna, mjesto na kojem se duh podsjeća da nije stvoren za stalnu proizvodnju. Da vrijedimo i kad ne činimo ništa. Da smisao ne dolazi uvijek kad se krećemo; ponekad dolazi kad sjedimo do nečijih nogu.

Mistici svih tradicija to znaju već stoljećima: onoliko koliko je ljudi, toliko je i putova prema Bogu. Rumi je to sažeo poetski, gotovo aforistički: “Koliko putova vodi k Bogu? Onoliko koliko ima ljudi.“ Buber bi na to uzvratio: „Sve što radiš, može biti put prema Bogu, ako ga tako živiš.“

Možda se upravo u tome krije srž evanđeoskog poziva: naučiti disati između Martine ruke i Marijina uha.

Ne bježati od posla, ali mu ne robovati.

Poštovati predah, ali ne izbjegavati odgovornost. Pronaći svoj unutarnji puls, onaj koji nećeš pronaći u aplikaciji za praćenje sna, nego u dubljoj svijesti da život nije zadatak, već dar.

U tom duhu, neka i ova nedjelja ne bude tek odmor od ritma, nego prostor za povratak sebi i Onome koji nas zove po imenu. Jer tamo gdje djelovanje susreće kontemplaciju, a napor postane molitva, ondje se rađa i život u punini.