Duhovnost odmora: ravnoteža između rada i milosti

Bilo da ljeto zamišljate kao priliku da konačno podignete noge ili kao avanturu punu uzbuđenja, dobro proživljen odmor ima neprocjenjivu vrijednost.

Usporiti ili se pokrenuti može biti način traženja Božje volje, ako nas to vodi prema nutarnjoj utjesi.

Zamoljen sam da razmotrim biblijske, ignacijevske i druge temelje zdravog i uravnoteženog odnosa prema odmoru. Želim vas potaknuti da vrijeme koje ste odvojili za predah ne doživljavate kao luksuz, nego kao prostor milosti. Mnogi će ovaj tekst čitati dok s naporom završavaju posljednje radne zadatke, čekajući trenutak predaha. Možda je ipak najbolje početi od početka.

Biblija počinje stvaranjem. Nakon šest dana rada Bog odmara. Ne zato što mu je potreban odmor, nego kako bi nam dao primjer. Od tada ritam tjedna postaje jasan: šest dana rada i jedan dan odmora. Subota, dan predaha, duboko je ukorijenjena u starozavjetni zakon.

U evanđeljima se spominje i još jedna praksa odmora. Isusovi roditelji hodočaste u Jeruzalem u karavani s drugim ljudima, muškarci i žene odvojeno. Kao i u svakom hodočašću, prisutni su molitva, zajedništvo i odmak od svakodnevice. I sam Isus pokušava s učenicima otići na osamu, pronaći mir i predah. Iako ih ondje dočekuje mnoštvo, sama njihova nakana otkriva da je Isus prepoznavao potrebu za povlačenjem. Često se vraćao u Betaniju, u kuću Marte, Marije i Lazara, kad bi osjetio da mu je potrebna tišina.

U prvim stoljećima kršćanstva dan odmora pomaknut je sa subote na nedjelju. To je dan uskrsnuća, novi početak, dan zajedništva i svetkovine. S vremenom se u srednjem vijeku uvelo još četrdesetak svetkovina u godini, kad su i radnici imali pravo na predah. Kasnije su mnoge izgubile status neradnih dana, ali su ostale kao dani pobožnosti. Siromašnima su ti dani značili više nego ijedna nagrada.

A što o odmoru kaže sveti Ignacije? Njegove Duhovne vježbe uključuju prijelazne faze. Između pojedinih “tjedana” predviđene su stanke. Tempo se prilagođava dobi, zdravlju i snazi osobe. Cijeli je proces usmjeren prema jednom cilju: da vježbenik dođe do stanja utjehe. A ona donosi više odmora nego bilo kakav san.

Jednom sam, kao zaljubljenik u brojeve, osmislio skalu od nula do deset za prikaz kretanja između tjeskobe i utjehe. Brojevi od nula do tri označavaju depresiju. Brojevi četiri, pet i šest pripadaju prostoru utjehe. Od sedam naviše ulazimo u stanje izgaranja, panike ili hiperaktivnosti. Broj pet je idealna točka. Ja je nazivam tihom točkom.

Ako sam prenapregnut, treba mi odmor. Ako sam potišten, treba mi pokret. U oba slučaja cilj je isti: vratiti se prema toj sredini. Ona nije lako održiva, ali sve dok se prema njoj krećemo, iz bilo kojeg smjera, u sigurnosti smo. Tražiti Božju volju ne znači raditi bez prestanka. Znači tražiti ravnotežu.

U tom kontekstu evanđelja govore nešto duboko oslobađajuće. Zasluge nisu sve. Stariji brat u prispodobi o rasipnom sinu godinama je služio oca, a otac se raduje sinu koji se vratio. Devedeset i devet ovaca ostaje dok pastir traži onu izgubljenu. Radnici koji su radili cijeli dan primaju istu plaću kao oni koji su stigli tek na kraju. Farizej u hramu nabraja svoja dobra djela, ali opravdan odlazi carinik koji samo šutke moli. Zasluge nisu mjerilo ljubavi. Vrijedi zastati i upitati se: što Bog doista želi?

Isusove prispodobe često imaju dvije strane. Postoje pastiri i ovce. Možda sam slab pastir, ali sam ljubljena ovca. Možda nisam sjajan vodič, ali Isus mi i dalje pokazuje put. Možda sam slabašan svjetionik, ali Božje svjetlo i dalje obasjava moj put. Možda sam nespretan u skupljanju “novčića”, ali i sam nosim Božji lik. Vjerovati znači prihvatiti dar. A djelovati znači uložiti ono što mogu, onoliko koliko mogu.

U Matejevu evanđelju čitamo kako poreznici pitaju Petra plaća li Isus hramovnu pristojbu. Isus mu tumači da oni, kao djeca Božja, nisu dužni platiti. Ipak, šalje ga da ulovi ribu s novcem u ustima, kao dobrovoljni dar. Rad, koji je u Postanku prikazan kao kazna, ovdje postaje slobodno dano služenje.

Odmor može uključivati i trud. Hodanje Caminom traži izdržljivost. Skijanje traži vještinu. Meni najdraži odmor bio je jedrenje rijekom Blackwater. Tamo sam učio kako se kretati u skladu s vjetrom i plimom. Bila je to životna lekcija o razlučivanju.

Znam da ne mogu svi lako otići na odmor. Što ako siromaštvo ne dopušta predah? Što ako netko nema dom? Što ako imate troje male djece, pa je ljetovanje samo nastavak kućne svakodnevice, s više pijeska i manje sna? Što ako ste bogati i možete putovati kad god poželite? Je li to u redu pred Bogom?

Nemojte dopustiti da vas ta pitanja spriječe da iskoristite odmor koji imate. Pitanja će i dalje biti tu. Ali vi se vratite odmoreni, sabrani i spremni. Možda upravo to Bog želi.

Gerald O’Mahony SJ