Što ako spasenje nije na kraju?

U svijetu koji sve rjeđe (i teže) govori o zlu, a još rjeđe o spasenju, danas razmišljamo o tišini koja boli, vratima koja traže hrabrost i Bogu koji ne odustaje.

Znate li ono iskustvo kada neka riječ ne prođe kraj vas, nego vas pogodi? Ne glasno, ali precizno. U knjizi Pantherzeit, meditaciji Marice Bodrožić o životu u doba Covida, naišao sam upravo na takvu riječ: zlo. Marica Bodrožić je inače njemačka spisateljica hrvatskih korijena. I tako ona u jednom dijelu piše o zlu. I to ne o nekom apstraktnom zlu, nego o onom biblijskih razmjera, koje je toliko stvarno da gotovo možemo osjetiti njegovu prisutnost u povijesti i sadašnjosti.

Tihi sugovornici zla

Dugo smo, kao suvremeni ljudi, izbjegavali govoriti o zlu. Dok se s jedne strane s tim pojmom baratalo olako, kao da je sve što ne razumijemo automatski zlo, s druge strane ga često potiskujemo, ne želeći mu dati “metafizičku stvarnost”. Uz to, sve rjeđe razgovaramo o nadnaravnosti, a sve češće se bavimo strukturama, traumama i algoritmima. Kao da smo zlu dali drugo ime i time ga učinili podnošljivim. No Bodrožić nas izaziva. Upozorava na dvostruku naivnost: i onu kad sve povezujemo sa zlom, i onu kad ga poništimo kao predrasudu za naivne. A ono je i dalje tu. Opipljivo. U uništavanju, iskorištavanju, nepomirljivosti.

I u sofisticiranoj šutnji koja sve to promatra.

Upravo na tom tragu dolazimo do današnjeg evanđelja. Netko pita Isusa: “Gospodine, je li malo onih koji se spašavaju?” (Lk 13,23), a on uzvraća: “Trudite se ući na uska vrata.” U vremenu koje zazire od riječi “spasenje” gotovo kao od nepristojnog podsjetnika, ovo zvuči gotovo arhaično. Danas se više nitko ne želi spašavati. Svi žele biti potvrđeni. Prihvaćeni. Oslobođeni nelagode. A sama pomisao da bi netko mogao ne ući kroz vrata djeluje kao preživjeli ostatak srednjovjekovne prijetnje. S druge strane imamo one koji priču o spasenju iskorištavaju kako bi pobjegli od života i od stvarnosti.

Nelagoda pred vratima

No Isus ne nudi sedative. Njegov odgovor je tu da isprovocira. Put je težak, kaže on, i zahtijeva napor: boriti se protiv zavodljivosti, oplemenjivati dobro, ispravljati pogrešno. No to nije put straha, nego put slobode. Ne donosi očaj, nego poziv. I više od toga, povjerenje. Jer svatko od nas može se odlučiti. Ne možemo živjeti samo od kaplji morala i naslijeđene pobožnosti. Pozvani smo na stvarni rast, na odgovornost, na sudjelovanje u svijetu koji ne oblikuju algoritmi ni autoriteti, nego i moja, možda sitna, ali neotuđiva sloboda.

Isus je pristupao onima koje su svi drugi otpisali. Pružao drugu šansu. Pokazivao da se čak i s pogrešnog puta može vratiti. Ne bez truda. Jer zlo nije samo oko nas, ono je duboko ukorijenjeno u povijest, institucije i nas same. Ali mogućnost novog početka uvijek je tu.

Između slobode i kontrole

Netko će reći da ovakve riječi stvaraju tjeskobu. Da zvuče prestrogo. Pogotovo kad čujemo iz Poslanice Hebrejima: “Koga Gospodin ljubi, onoga odgaja…” U nama se mogu probuditi sjećanja na crnu pedagogiju, na ideju da nas pravila i strogoća mogu spasiti. I nije čudo što u nesigurnim vremenima raste privlačnost glasnih i agresivnih vođa, i u državi i u Crkvi. Ali gdje je tada moja sloboda kao djeteta Božjega? Gdje je dostojanstvo čovjeka kao slike Božje?

I što ostaje od vjere ako je pretvorimo u još jedan način kontrole?

Nema lakih odgovora. Put kojim sam pozvan ići, i kao osoba, i kao društvo, i kao Crkva, zahtijeva trud. Novi pogled. Priznanje vlastite ograničenosti. I stalno preispitivanje naučenog. Ne možemo natrag u idealiziranu prošlost, niti očekivati da Crkva ili država pronađu rješenje umjesto nas. Moramo, svatko od nas, imati hrabrosti tražiti nova “uska vrata” kroz koja je moguće naviještati, slaviti i živjeti Evanđelje. Ne samo u Vatikanu, nego i u Zagrebu, Mostaru, Osijeku.

Poziv s druge strane

Taj se put ne može delegirati jakim ljudima ni pravilnicima. Kroz ta vrata se ulazi onda kada ljubav, briga za druge i traganje za Bogom postanu moje vlastito htijenje.

Jer što ako se uska vrata ne nalaze tek na kraju života, nego nam svaki dan stoje pred nosom? Što ako ih susrećemo u načinu na koji reagiramo na nasilje, na šutnju, na dosadu, na vlastiti ego?

Možda su najteža upravo ona vrata koja izgledaju poznato. Vrata kraj kojih prolazim, a da ih više ni ne primjećujem. Ona koja vode prema istini, ali traže da ostavim izgovore.

Uska vrata nisu zapreka. Ona ne traže savršenstvo, ali traže iskrenost. Ne zatvaraju se pred nama, ali nas ne puštaju s lažima i ravnodušnošću. Traže da uđem takav kakav jesam: ogoljen, odgovoran, budan. A s druge strane čeka Onaj koji me poznaje i voli. Ne kao tihi promatrač, nego kao netko tko mi ide ususret. Koji zna gdje sam zapeo. I koji ne odustaje.
Spreman svakome dati novi početak.

U tom povjerenju i trudu svaki je korak vrijedan. Jer nitko nije otpisan. Nitko nije unaprijed gotov.