Ne zaslužuje svaka uznemirenost tvoju dušu

Osobne apokalipse, propovjednici straha i mala vjernost u kaosu.

Ponekad je dovoljno vrlo malo da osjetiš kao da ti se svijet raspada. Jedan poziv iz ordinacije. Podsjetnik iz banke da nešto nije u redu s mjesečnom ratom za kredit. Ili neka druga poruka koja pogodi ravno tamo gdje si najtanji. Noć u kojoj se stalno vratiš, a san nikako da dođe. Takvi trenuci znaju izgledati kao osobna apokalipsa iliti privatni kraj svijeta. Ne mora biti ni potres ni rat, dovoljno je da ti se uruši ono na što si računao.

Hypomonē: mala vjernost u kaosu

Upravo o tome, na svoj način, govori današnje evanđelje. Luka piše o ratovima, progonima, rušenju hrama. Riječi zvuče apokaliptično: “Neće ostati ni kamen na kamenu.” Nije teško prepoznati taj ton. Tko ima uši, čuje ga i danas. U središtu tog teksta nalazi se jedna riječ koja u originalu glasi ὑπομονή (hypomonē). Mi je prevodimo kao „postojan“, “čvrst”, “ustrajan”. Mogli bismo je i ovako opisati: postojanost je mala vjernost u kaosu. Ne savršenost, ne heroizam, već mali koraci koje čovjek stvarno može učiniti. Tu se otvara i ključna Isusova rečenica: “Svojom ćete se postojanošću spasiti.”

Evanđelje pritom ne romantizira izazove naše svakodnevice. Ne kaže: “Nije strašno, misli pozitivno.” Isus govori sasvim jasno: “Jest, ozbiljno je, ali ne dajte se prestrašiti.” Ne poziva na poricanje, nego na bistrinu: ne zatvarajte oči pred onim što jest, ali nemojte dopustiti da vas strah proguta do kraja. Postojanost nije tvrdoglavost. Nije zubato stiskanje i glumljenje snage. Postojanost je vjernost u malim stvarima, u onome što netko može učiniti danas, ovdje, sa svojim strahovima i ograničenjima.

Propovjednici straha i lažni proroci

Naša je stvarnost prepuna modernih propovjednika straha koji svoj imidž grade na neprijateljstvima, podjelama i lažnim narativima, koje njihovi odani sljedbenici odbijaju dovesti u pitanje. Sveto pismo ih naziva „lažnim prorocima“. Danas to izgleda vrlo prepoznatljivo: netko raspiruje nemir, nudi jasne neprijatelje za sve nevolje, skuplja klikove i pratitelje, a uz to isporuči par gotovih “jasnih” fraza i floskula. Strah postaje roba. Nešto čime se trguje, što se proizvodi i održava, jer donosi moć i novac. Evanđelje ide drugim putem. Ne koristi strah, već ga razotkriva i probija. Bog u Pismu uvijek iznova govori: “Ne boj se, ja sam s tobom. Ja te jačam. Ja ti pomažem.” Tu nema religijskih trikova. Radi se o odnosu koji nosi i o savezu koji drži, čak i kad ostale sigurnosti popuste.

Isus u današnjem evanđelju nedvosmisleno kaže: “Neće ostati ni kamen na kamenu.” Godine 70. hram u Jeruzalemu doista je srušen. Zajedno s njegovim zidovima pali su i mnogi osjećaji sigurnosti. Ljudi su se susreli s ratovima, glađu, bolešću, raznim pritiscima. Isus od toga ne pravi spektakl i ne koristi katastrofu za manipulaciju. Ne diže paniku, ali ne maže stvarnost Nutellom. Postoji strah koji štiti i strah koji zarobljava. Onaj prvi nas zaustavi, natjera da mislimo, razlučujemo, djelujemo. Onaj drugi nas guši, smanjuje, čini nas nervoznima i glasnima. Evanđelje nas poziva da razlikujemo jedno od drugoga i da ne dajemo svoju dušu onom strahu koji nas čini manjima nego što jesmo.

Ne zaslužuje svaka uznemirenost tvoju dušu

To ne vrijedi samo za “velike” povijesne događaje. Vrijedi i za one naše, osobne: za slomljeno srce, za noći provedene u beskonačnom skrolanju, za čekanje poruke koja nikako da stigne. I tu vrijedi isto: ne zaslužuje svaka uznemirenost tvoju dušu. Ponekad je najmudriji potez izaći iz kaosa koji nikada nismo trebali pustiti u svoj život. Ne moraš ti sudjelovati u svakom ratu. Ne moraš čistiti svaki nered. Nekada je najzdravije zaštititi vlastiti mir i dopustiti da neki ljudi nastave svoje igre bez tebe.

Postoji jedna mala priča o protestantskom misionaru koji je u afričkom selu tražio najbolji prijevod za riječ “nada”. U međuvremenu ga je pogodila tragedija: sahranio je svoje novorođeno dijete i, iako mu je bilo teško, nije pustio ni suze. Jedan ga je dječak iz sela tihim glasom pitao zašto nije zaplakao. Misionar je odgovorio: “Zato što znam da je naše dijete kod Boga.” Dječak mu je na to odgovorio: “Vi kršćani gledate dalje od horizonta.” Tako je pronađen prijevod. Nada ne znači ne gledati. Nada znači gledati dalje. Dalje od pukotine. Dalje od ruševina.

Kad se nebo trese, a ne pada

Ovdje se savršeno uklapaju i Asterix i Obelix. Hrabri Gali koji se ničega ne boje, osim jedne stvari: da će im nebo pasti na glavu. U njihovom je svijetu to jedina opasnost. Ne Rimljani ili divlje zvijeri, nego strah da im nebo ne padne na glavu. Taj svijet nije tako daleko od našeg. I mi se bojimo svega što ne možemo kontrolirati. Nemamo čarobni napitak koji će sve riješiti. Ono što nas stvarno nosi puno je jednostavnije: vjernost u malom, riječ koja drži, ljudi koji ostaju.

Nećemo spasiti svijet u jednom danu. Ali vjernost u malom gradi stabilnost. Ondje gdje raste vjernost, širi se nada. Ondje gdje se širi nada, rađa se život. I što ako, unatoč svemu, opet padnemo, opet se uplašimo, opet izgubimo kompas? Evanđelje i tada ne odustaje: “Svojom ćete se postojanošću spasiti.” To nije prijetnja. To je obećanje. I poziv. Bog ne obećava da neće biti potresa. Obećava da nećemo kroz njih prolaziti bez oslonca.

Postojanost je rijetko solo točka. Najčešće nastaje ondje gdje ljudi nose jedni druge, gdje netko mirno ostane uz tebe dok ti se čini da oko tebe i u tebi sve puca. Tada nebo možda i nastavlja podrhtavati, ali ti više nisi sam pod njim. Nebo ne pada kada se ljudi drže zajedno; tada se ono što smo zvali “kraj” polako pretvara u početak.

U toj tvrdoglavo maloj postojanosti, usred svega što se trese, evanđelje daje ime onome što se događa: spasenje.