Božić pod pritiskom: obitelj, bijeg i solidarnost

Božićna priča o Svetoj obitelji razbija našu romantiku i podsjeća da se svetost često prepoznaje kao solidarnost u krhkosti.

Priča o Isusu, Mariji i Josipu ne uklapa se u klasičnu božićnu razglednicu. Progon i bijeg loše stoje uz božićnu romantiku, uz lampice, glazbu i idilično složene jaslice. A ipak, evanđelje upravo tu “neugodnu” stranicu stavlja pred nas, kao da želi reći: Božja blizina ne dolazi samo u ugođaju. Dolazi i u prijetnji, u panici, u pakiranju najnužnijeg. Dolazi u noći kada se više ne pitaš što bi bilo lijepo, nego što je uopće moguće preživjeti.

Božić bez razglednice

Kontrast je oštar. Prije nekoliko dana slavili smo rođenje, prizor koji se u našem podneblju često prikazuje toplo i pitomo: dijete, majka, otac, malo slame i obećanje mira. A zatim, gotovo kao poruga tom miru, upada brutalna stvarnost: novorođenče postaje meta, a obitelj donosi odluku iz čiste životne ugroze. Ustajanje, prekid, bijeg u Egipat, početak u nepoznatom.

Povijesno gledano, oko “pokolja nevine djece” nema čvrstih izvanbiblijskih potvrda. No tekst je u jednom smislu zastrašujuće uvjerljiv: Herod nije bajkoviti negativac, nego vladar čiju su vladavinu obilježili strah, intrige i nasilje, uključujući zločine u vlastitom okruženju. Evanđelist uzima ono po čemu je Herod bio prepoznatljiv i stavlja ga u službu dublje istine: kada vlast postane apsolut, život drugoga postaje sitniš. U toj logici lako se dođe do rečenice koju nitko ne izgovara naglas, a mnogi provode: “Pa makar preko tuđih leđa.”

To nije muzejski eksponat iz davnine. Takvu logiku gledamo i danas: u ratovima, diktaturama, “klanovima” moći, u sudarima interesa u kojima obični ljudi postaju kolateralna šteta. Dovoljno je sjetiti se suvremenih ratova, desetaka tisuća obitelji koje su u vihoru sila izgubile kuće, sigurnost, djecu, budućnost. Dovoljno je pogledati lica onih koji u Europi mogu posvjedočiti kako izgleda kada se svijet sruši i kada preostane samo bijeg, čak i u gumenom čamcu preko mora.

U toj slici Herodova “obitelj” stoji nasuprot Svetoj obitelji. Herodov dom je dom nepovjerenja: ondje se s pravom ne vjeruje ni najbližima. Marija, Josip i dijete čine malu zajednicu koja opstaje jedino ako ostane zajedno. Ne pobjeđuju silom; opstaju ustrajnošću i uz pomoć drugih. U evanđelju se dva puta pojavljuje anđeo, kao tihi glas koji usmjerava: sada je vrijeme za polazak, sada za povratak. To su, u jeziku života, ona nužna “šaputanja” koja pomažu kada se put više ne vidi jasno.

Anđeli u tuđini

Preživljavanje u tuđini uvijek treba takve “anđele”. Ponekad su to ljudi. Susjed koji posudi auto. Nepoznata žena koja donese hranu. Učitelj koji ne osuđuje, koji razumije. Liječnik koji ne tretira broj, koji vidi osobu. Sustav koji ne kažnjava slabost, koji je nosi. Obitelj to ne može i ne mora iznijeti sama.

Zato je priča o Svetoj obitelji istodobno i priča o bezbroj drugih obitelji danas: malih solidarnih jezgri koje pokušavaju ostati na okupu usred pritisaka našeg vremena. Ne moraju biti pod izravnom prijetnjom “mača”, a ipak su pod pritiskom sila koje nagrizaju odnose: svakodnevice, očekivanja, ekonomije, umora.

Radni svijet traži fleksibilnost, stalnu dostupnost, sve više učinka. Od čovjeka se očekuje da funkcionira besprijekorno, a u isto vrijeme da kod kuće živi “idilu” koju svi vole na društvenim mrežama i plakatima. Djeca također trebaju “funkcionirati”: prostor za krhkost i zastoj postaje manji, jer je sve napetije. Posebno za one koji nemaju materijalni višak, koji ne mogu kupiti pomoć, vrijeme, rasterećenje. Onda dolazi i briga za starije članove obitelji, najčešće na leđima žena, kao tiha obveza koja se podrazumijeva.

Na sve to dolazi financijski pritisak. Obitelji s više djece statistički su češće izložene riziku siromaštva, a rezovi socijalnih mjera znaju pogoditi upravo one kojima je zaštita najpotrebnija. I mreže podrške su se promijenile: mobilnost je veća, rodbina i susjedstvo rjeđe su “tu”, a ono što je nekoć bila šira obitelj danas se često sužava na malenu jezgru od dvoje ljudi koji sve nose sami.

U takvim okolnostima pitanje “kako preživjeti kao obitelj” postaje vrlo konkretno. Kako održati ravnotežu između zahtjeva izvana i pokušaja da se iznutra ostane nježan, prisutan, strpljiv? Tko može mirno reći: “kod nas je sve savršeno”? I možda je oslobađajuće priznati: ne moramo to ni reći, ni glumiti.

Svetost kao solidarnost

Evanđelje ne nudi sliku “bezgrešne” obiteljske idile. Nudi obitelj bačenu u nemirnu, izazovnu stvarnost. Ne štedi njih. Ne štedi ni nas. Crkva, ako želi biti ozbiljna, može učiniti jednu dragocjenu stvar: odustati od razgledničkih priča o “idealnoj obitelji” i ohrabriti istinu. Istina ne ponižava; istina oslobađa. A kad se vidi da je nekoj obitelji potrebna pomoć, tada se ne drži moralna lekcija, tada se pokazuje solidarnost.

Postoji jedno jednostavno pravilo koje je čovječanstvo naučilo prije svih naših strategija i projekata: za odgoj djeteta treba cijelo selo. Obitelj se gradi zajednički. Nitko to ne nosi sam, i nitko nije dužan ispuniti standard “makar i pod cijenu puknuća”. Pomoć se smije tražiti: susjedska, volonterska, stručna. Pomoć se smije i ponuditi: ponekad je dovoljan jedan korak prema obitelji koja se počela vrtjeti u spirali umora, svađa, preopterećenja.

I tu se vraćamo na Svetu obitelj. “Sveta” ne znači “savršena” ili “bez napuklina”. Sveta znači: u svim izazovima pokušati ostati zajedno, učiniti ono što je u našoj moći, ne odustati od brige jednih za druge. Sveta je i ona ruka koja se pojavi kao “anđeo” u tuđem životu: tiha, konkretna, bez velikih riječi. U tom smislu, možda je upravo to najrealnija božićna poruka: u svijetu koji zna biti grub, svetost često izgleda kao solidarnost.