Tomáš Halík: Što se javlja na ispražnjenome mjestu?

Prije nekoliko godina jedan je bračni par u nekom njemačkom gradu zatražio da se sa zida učionice ukloni raspelo, jer njihovo dijete, navodno, ne može gledati tako ružan predmet.

Iz toga je postupno nastala afera koja je na kraju dovela do odluke Ustavnoga suda u Karlsruheu da se križevi uklone iz javnih škola. Nekoliko godina poslije i francuski je zakonodavac, nakon duge rasprave o velovima muslimanskih učenica, o kojoj su mediji naširoko izvještavali, odlučio da u francuskim školama tabu postanu i veo muslimanki i „upadljivi” križevi na kršćanskim vratovima te kipe na židovskim glavama. Kad se već ide do kraja, onda neka bude do kraja.

Šteta samo što zakonodavci nisu bili bolje upućeni u fenomenologiju religije. Inače bi znali da ti simboli u tim religijskim sustavima nemaju istu ulogu, da križ za kršćanina doista nije isto što i veo za muslimanku. No bilo kako bilo. Kad se ruši šuma, govorio je Staljin, lete i iverje. U isto su se vrijeme predstavnici ujedinjene Europe izjasnili protiv toga da se „kršćanstvo” izrijekom spomene u preambuli nacrta europskoga ustavnog ugovora.

Pa neka bude kako bude. Europa sigurno neće postati ni više ni manje kršćanska bude li ta riječ stajala u ustavu ili ne. Duh, kojega je Krist obećao, puše gdje hoće, i sigurno ga neće zaustaviti ni službeni propisi ni revni školski nadzornici pred vratima francuskih ili njemačkih škola. Na prosvjed bavarskih katolika koji su pred zgradom suda u Karlsruheu mahali križevima vjerojatno ne bih otišao, premda razumijem osjećaje one generacije Nijemaca koja je već jednom doživjela skidanje križeva sa školskih zidova. Dan poslije na njihovu je mjestu tada visjela službena fotografija čovjeka s brčićima i zalizanom frizurom sa strane.

Samo uklanjanje križeva samo po sebi i nije osobito zanimljivo. Uostalom, mi katolici navikli smo da se svake godine u korizmi križevi u crkvama prekrivaju. Ponekad je čak potrebno zakloniti ili ukloniti simbole na koje smo se toliko naviknuli da ih više i ne primjećujemo. Tek nam njihova odsutnost ponovno omogućuje da otkrijemo njihov smisao, možda čak i dublje nego prije.

Mnogo je zanimljivije pitati se što se pojavljuje na ispražnjenome mjestu. Kakvu nam gozbu pripremaju oni koji nas pozivaju na „post od kršćanstva”? Možda vrijednosti vlastite vjere naučimo cijeniti tek u usporedbi s onim što odmah zauzima njihovo mjesto.

Prevedeno s njemačkog. 
Izvor: Tomás Halik, Berühre die Wunden. Über Leid, Vertrauen und die Kunst der Verwandlung. Aus dem Tschechischen von Markéta Barth unter Mitarbeit von Benedikt Barth. Herder Verlag, Freiburg Basel Wien 2013.