Bez muškarca, bez moći? Zaboravljene udovice Biblije

U serijalu „Ignorirane žene“ Annette Jantzen vraća pogled na previđene ženske likove Biblije. Ovaj put piše o udovicama u patrijarhalnom svijetu: ženama koje se u biblijskim tekstovima često pojavljuju kao potrebite, ali i kao iznenađujuće snažne, mudre i djelatne osobe.

Biti udovica na starom Bliskom istoku značilo je živjeti u izrazito nesigurnu položaju, osobito ako žena nije imala sina. Budući da udovice nisu mogle naslijediti svoje muževe, morale su se vratiti u obitelj iz koje su potekle ili sklopiti novi brak. U tom se kontekstu treba razumjeti i ustanova leviratskoga, odnosno djeverskog braka. U pravnim tekstovima Prvoga zavjeta ona se obrazlaže potrebom da se pokojniku osigura potomak kako njegovo ime ne bi nestalo. U pripovjednim tekstovima, međutim, često služi tome da se udovici bez djece ponovno osigura barem minimum životne sigurnosti.

Kasnije, kada grčko-rimska kultura postaje vodeća kultura mediteranskoga prostora, položaj se u imućnijim slojevima donekle mijenja. Bračni ugovori sve češće uređuju raspodjelu imovine nakon prestanka braka, pa žene u nekim slučajevima dobivaju više pravne i materijalne sigurnosti.

Udovice kao potrebite i kao djelatne žene

Biblija u oba zavjeta poznaje udovice kojima je potrebna pomoć, ali i udovice koje same djeluju, odlučuju i mijenjaju tijek događaja. U Prvome zavjetu prototip potrebite udovice jest udovica iz Sarfate, na kojoj prorok Ilija objavljuje Božju moć. Njezin se odjek može prepoznati i u ciklusu pripovijesti o proroku Elizeju. U evanđeljima je gotovo poslovična postala siromašna udovica koja u hramsku riznicu stavlja svoj posljednji novčić.

Djela apostolska također poznaju udovice kao skupinu za koju se zajednica treba brinuti. No nešto kasnije, u Prvoj poslanici Timoteju, udovice se pojavljuju kao skupina samostalnih i samosvjesnih žena koje očito izazivaju nelagodu u nastajućem crkvenom patrijarhatu. Taj je tekst, naravno, pisan iz perspektive njegovih predstavnika. Upravo se zato, kada se čita u liturgiji, ta perspektiva često ne propituje, nego samo nastavlja.

U katoličkom lekcionaru vjernici relativno često slušaju o udovicama kao slabima i potrebitima. Udovica iz Sarfate ulazi čak i u nedjeljni ciklus čitanja. Zajednica tako čuje kako prorok Ilija očituje Božju moć na jednoj od najslabijih osoba društva.

Ono što se, međutim, gotovo nikada ne čuje jest kako udovice same sebi pribavljaju pravo, sigurnost i prostor za život.

Tamara, Ruta i Judita: žene koje ne čekaju milostinju

Priča o Tamari, Judinoj snahi, u katoličkom lekcionaru nema mjesta. Knjiga o Ruti, u kojoj dvije udovice, Noemi i Ruta, mudrom i kreativnom primjenom prava te uz pomoć Boaza, muškog saveznika, osiguravaju sebi mjesto u društvu, toliko je skraćena da Boaz u konačnici izgleda kao glavni akter. Ženska strategija tako ponovno ostaje u pozadini muške dobrote.

Slično je i s Knjigom o Juditi. U njoj udovica Judita lukavstvom, hrabrošću, nasiljem i pouzdanjem u Boga ubija vojskovođu moćnika koji želi zavladati svijetom. Time svjedoči da Bog dokida ratove. No u liturgijskom izboru, apsurdno, kao tekst za spomendan udovice uzima se samo odlomak koji govori o Juditinu rodoslovlju, njezinoj pobožnosti i, naravno, njezinu izgledu.

A izgled doista nije bit Knjige o Juditi. Ta knjiga govori o prestanku rata, ali i o seksualnom nasilju nad ženama koje redovito prati ratove i kojemu se Judita izričito suprotstavlja. Ona dovodi u pitanje i autoritet starijih muškaraca koji, kao vjerski autoriteti, relativiziraju Božje zapovijedi.

Judita odlazi u tabor neprijateljske vojske koja je pred osvajanjem Betulije, simboličnoga „Božjega grada“. Ona koristi svoju ljepotu, jedino što liturgijsko slušateljstvo od nje uopće dobiva čuti, kako bi pomutila razum vojskovođi Holofernu. No zatim ne djeluje u skladu s idealiziranim predodžbama o ženstvenosti. Ona mu odsijeca glavu. Po povratku u grad, taj pobjednički čin samosvjesno preuzima na sebe, uz jasno priznanje Božje pomoći.

Da je takav pothvat pripisan muškarcu, vjerojatno bi ga se smatralo prikladnijim za liturgijsko čitanje. Jer ovdje se pitanje moći rješava vrlo jasno: ne Nebukadnezar, nego Bog ima vlast. I Bog okončava ratove, ratove koji su u tekstu izričito povezani sa seksualnim nasiljem kojemu se Judita suprotstavlja.

Tamara i granice dopuštenoga

Ako bi se kod Judite možda moglo tvrditi da je nasilni kontekst prepreka za liturgijsko čitanje, kod Tamare je problem očito drukčiji. Hrabrost i odlučnost udovice bez djece prelaze granicu tabua. Tamara se prerušava u prostitutku, zbog čega njezin svekar Juda, ne znajući tko je ona, s njom začinje blizance.

Zašto to čini? Zato što joj je Juda uskratio leviratski brak sa svojim najmlađim sinom. Ostavio joj je sve posljedice udovištva, ali joj je uskratio jedini put izlaska iz toga položaja. Tamara zato ne čeka milost. Ona djeluje unutar svijeta koji joj je oduzeo sigurnost i pronalazi način da dobije ono što joj je uskraćeno: pravo, potomstvo i budućnost.

Biblijskim autorima očito je vrijedno pripovijedanja kada udovica sebi ili drugima izbori pravo i sigurnost. No u katoličkom lekcionaru one uglavnom ostaju slučajevi za zbrinjavanje. Prikladne su za utemeljenje službe đakona, ali rijetko kao glavne nositeljice radnje.

I tu se otvara neugodna paralela sa sadašnjošću. Kao što u liturgijskom izboru udovice često ostaju objekti skrbi, a ne subjekti djelovanja, tako ni danas žene u katoličkom shvaćanju službe ne mogu biti nositeljice crkvenog autoriteta.

Udovice Biblije, međutim, svjedoče nešto drugo: da žene nisu samo one kojima se pomaže. One misle, odlučuju, riskiraju i mijenjaju povijest spasenja.

Annette Jantzen / CiG