Hodočašće u religijama svijeta: od Meke do Jeruzalema

Od antike do danas hodočašće je jedan od najraširenijih oblika religijske prakse. Unatoč važnim razlikama između abrahamskih religija, hinduizma i budizma, moguće je prepoznati i neke temeljne sličnosti: hodočastiti znači prekinuti rutinu, izići iz svakodnevice i krenuti prema mjestu koje obećava susret, pročišćenje ili novi početak.

Hodočašće je religijska praksa duboko ukorijenjena u brojnim vjerskim tradicijama, ali i izrazito suvremen fenomen. Danas sve češće hodočaste i ljudi koji se ne smatraju pripadnicima nijedne religije. Iz perspektive religijskih znanosti time se otvara složeno polje u kojemu se susreću individualizacija, duhovnost, ritualne strukture i društvene dinamike.

Iako se vjerski nauci i prakse znatno razlikuju, hodočašće u mnogim tradicijama ostaje dio žive religijske prakse: kao izraz pročišćenja, susreta sa svetim ili zajedničke pobožnosti. Značenje koje ljudi pridaju hodočašću razlikuje se od osobe do osobe i često ovisi o njihovoj osobnoj, kulturnoj i društvenoj pozadini. Već se u antičkome Sredozemlju mogu prepoznati prakse slične kasnijem hodočašćenju: posjećivanje svetišta o određenim svetkovinama, povezano s molitvama, zavjetima ili društvenim okupljanjima. Ti oblici duhovnoga putovanja sežu duboko u predkršćanska vremena i svjedoče o drevnoj ljudskoj potrebi za religijskim kretanjem.

Ljudi su se nekoć, kao i danas, otiskivali na put iz zahvalnosti, pokore, čežnje za ozdravljenjem ili kao zamjena za one koji sami nisu mogli putovati. Hodočašće je stoga više od religijske prakse. Ono je duboko ljudski izraz: hod koji zahvaća cijeloga čovjeka, njegovo tijelo, duh i dušu.

Hadž: jedan od pet stupova islama

Muslimanski vjernici u hadžu, hodočašću u Meku, vide jedan od pet stupova svoje vjere. Riječ je o duhovnoj obvezi za svakog muslimana koji je tjelesno i financijski sposoban poduzeti taj put. Hadž, veliko hodočašće u Meku, sastoji se od više obrednih postaja.

Sve počinje ulaskom u stanje obredne čistoće, ihram. Muškarci se odijevaju u dva bijela platna, a žene nose jednostavnu odjeću koja pokriva tijelo. Po dolasku u Meku hodočasnici sedam puta obilaze Kabu, središnje svetište u dvorištu Velike džamije. Taj se obredni obilazak naziva tavaf. Nakon toga slijedi sa’j, simbolično kretanje između dvaju brežuljaka, Safe i Marve. Taj dio obreda podsjeća na biblijski i kuranski lik Hagare, koja očajnički traži vodu za svoga sina Ismaela.

Sljedećega dana hodočasnici se upućuju na brdo Arafat. Ondje poslijepodne provode u molitvi, sabranosti i molbi za oproštenje. Potom odlaze u Minu, gdje prikupljenim kamenčićima gađaju džemrete, tri simbolična kamena stupa. Taj čin označava odbacivanje zla i podsjeća na Abrahamovu kušnju. Na završetku hodočašća vjernici se još jednom vraćaju Kabi kako bi je ponovno sedam puta obišli. Taj posljednji tavaf označava kraj hadža i simbolizira duhovni povratak kući: pročišćen, obnovljen i osnažen u vjeri.

U lipnju 2025. na hadžu je sudjelovalo oko 1,67 milijuna hodočasnika, što je logistički i sigurnosni pothvat golemih razmjera. Budući da je hodočašće valjano samo u islamskome mjesecu zu l-hidždže, u Meku se unutar nekoliko dana slijevaju stotine tisuća ljudi. Povremeno u Veliku džamiju ulazi više od 100.000 ljudi na sat. Kako bi se nosile s takvim priljevom, saudijske vlasti poduzimaju opsežne mjere: od upravljanja masama i medicinske skrbi do zaštite od ekstremnih vrućina. Istodobno se javljaju i kritike da saudijske vlasti politički i komercijalno prisvajaju središnje svetište islama, pri čemu se često upozorava i na utjecaj službenoga konzervativnog tumačenja islama u Saudijskoj Arabiji.

Kumbh Mela: pročišćujuća svetkovina hinduizma

U pretežno hinduističkoj Indiji golemi broj ljudi sudjeluje u hodočašćima. To je osobito vidljivo na Kumbh Meli, vjerojatno najvećoj hinduističkoj svetkovini i jednome od najmasovnijih religijskih okupljanja na svijetu. Održava se u višegodišnjim ciklusima, prema određenim astrološkim konstelacijama. Na takve dane, primjerice za amavasju, odnosno mlađak, ili tijekom posebnih tranzita Sunca i Jupitera, obredna kupka u svetoj rijeci smatra se osobito pročišćujućom i duhovno djelotvornom.

Svetkovina se slavi na četirima mjestima u Indiji, koja se naizmjenično izmjenjuju. Riječ je o mjestima povezanima sa svetim rijekama poput Gangesa, Yamune ili Godavarija, koje za vjernike imaju duboko kozmogonijsko značenje. Najvažniji obredni čin jest ritualna kupka, koja bi vjernika trebala očistiti od grijeha i pomoći mu na putu oslobođenja. Cilj nije samo pročišćenje, nego i težnja za mokšom, oslobođenjem iz samsare, kruga rođenja, smrti i ponovnoga rađanja.

Duhovna snaga tih mjesta i vremena privlači milijune hodočasnika. U pojedinim danima okupljaju se nezamislive mase ljudi, ponekad i više od 100 milijuna u jednome danu. Na Maha Kumbhu, Velikoj Kumbh Meli, održanoj 2025. u Prayagraju, u sjevernoindijskoj saveznoj državi Uttar Pradesh, na ušću Gangesa i Yamune, prema službenim procjenama zabilježeno je više od 660 milijuna hodočasničkih dolazaka i obrednih kupanja. Pritom se ne radi nužno o isto toliko jedinstvenih osoba, nego o ukupnome broju zabilježenih sudjelovanja tijekom trajanja svetkovine. Kako bi se nosile s tim golemim tokovima ljudi, vlasti podižu privremene gradove šatora s vlastitom infrastrukturom, prometnim usmjeravanjem, medicinskom skrbi i sigurnosnim mjerama.

Uz svoje religijsko značenje, Kumbh Mela istodobno je i veliki društveni događaj. Ondje se održavaju tržnice, vjerske pouke svetih ljudi, okupljanja redovnika te brojni kulturni i zabavni sadržaji. Religijsko se ovdje ne odvaja od društvenoga, nego ga prožima, oblikuje i pretvara u golemi javni događaj.

Svetkovina ima i političku dimenziju. Osobito od indijske neovisnosti od Britanskoga Carstva njeguje se kao važan dio nacionalne tradicije. U novije vrijeme premijer Narendra Modi i njegova hindu-nacionalistička vlada sve je češće koriste kao simbol Indije zamišljene prije svega kao hinduističke nacije.

Budizam: jačanje veze sa Siddharthom Gautamom

Za sljedbenice i sljedbenike budizma hodočašće ima razmjerno sporednu ulogu jer ne pripada samoj srži učenja. Ipak, tijekom stoljeća razvile su se bogate hodočasničke tradicije, usko povezane sa životom povijesnoga Buddhe, Siddharthe Gautame.

Među središnja hodočasnička odredišta ubrajaju se „četiri velika sveta mjesta“ koja se spominju u predaji. To su Lumbini u Nepalu, Buddhino rodno mjesto, te tri mjesta u Indiji: Bodhgaya, gdje je doživio prosvjetljenje pod stablom Bodhi; Sarnath kraj Varanasija, gdje je održao svoju prvu propovijed; i Kushinagar, gdje je ušao u parinirvanu.

Prema predaji, sam je Buddha preporučio da vjernici posjećuju ta mjesta kako bi učvrstili svoju vezu s Probuđenim i osnažili svoje povjerenje.

Uz ta četiri glavna mjesta važna su i druga, primjerice Rajgir, mjesto utjecajnih propovijedi; Shravasti, gdje se Buddha dugo zadržavao; i Nalanda, koja je kasnije postala jedno od najvažnijih budističkih samostanskih i obrazovnih središta.

Budisti hodočašće shvaćaju kao mogućnost vježbanja sabranosti, stjecanja duhovnih zasluga, odnosno punya, i jačanja povjerenja u Trostruki dragulj: Buddhu, Dharmu i Sanghu. Iako ne pripada formalnoj jezgri budističke prakse, mnogim vjernicima nudi konkretan, iskustveni oblik religioznosti koji nadilazi puko intelektualno bavljenje učenjem. U tome smislu budističko hodočašće služi osobnoj duhovnoj izgradnji, ali i produbljivanju simbolične blizine Buddhi kao Probuđenome.

Židovska sjećanja na Hram

I u židovstvu je hodočašće nekoć imalo središnju ulogu. U vrijeme Drugoga hrama u Jeruzalemu tri su hodočasnička blagdana, Pesah, Šavuot, odnosno Blagdan sedmica, i Sukot, odnosno Blagdan sjenica, bila povezana s hodočašćima u Hram. Vjernici iz svih dijelova zemlje i iz dijaspore dolazili su u Jeruzalem kako bi prinosili žrtve i slavili Boga. Nakon razaranja Herodova hrama 70. godine poslije Krista ta je praksa prestala postojati u svom izvornom obliku.

U današnjem židovstvu hodočašće stoga više ne predstavlja središnju vjersku obvezu. Ipak, sačuvali su se različiti oblici simboličnih i pojedinačnih hodočašća. Mnogi Židovi posjećuju Zapadni zid, poznat i kao Zid plača, posljednji sačuvani dio zapadnoga potpornog zida hramskoga platoa, kao mjesto molitve, sjećanja i duhovne blizine. I grobovi važnih rabina i učenjaka, osobito u ortodoksnom i hasidskom židovstvu, posjećuju se kao hodočasnička odredišta. Tako hodočasnička tradicija živi dalje: ne više kao obvezna hramska praksa, nego kao izraz sjećanja, identiteta i nade u buduću obnovu Hrama.

Unatoč svim teološkim razlikama, hodočasničke tradicije diljem svijeta pokazuju neke temeljne sličnosti. Sve one uključuju svjestan prekid svakodnevice, hod prema posebnom mjestu, čežnju za obraćenjem, pročišćenjem ili duhovnim produbljenjem. Pritom hodočašće nije samo individualan put. Gotovo je uvijek i zajedničko iskustvo. Ljudi se zajedno otiskuju na put, dijele odricanja, susrete, razgovore, umor i nadu.

Raznolika praksa, ne samo za religiozne

Vrijedno je spomena da danas sve češće hodočaste i ljudi koji sebe ne smatraju religioznima. Za njih u prvome planu nije nužno vjera, nego želja za jasnoćom, promjenom ili unutarnjim mirom. Hodočašće tako postaje predah: svjestan prekid rutine, iskorak iz uobičajenoga, put prema samome sebi.

Hodočašće je danas raznolika praksa koja privlači i religiozne i nereligiozne ljude. Ono spaja kretanje s potragom za smislom, tjelesnost s nutrinom, samoću sa zajedništvom. U vremenu u kojemu mnogi tradicionalni oblici vjere gube na značenju, ljudi ipak nastavljaju tražiti putove smisla. Hodočašće im za to nudi okvir: konkretan, tjelesan, otvoren i istodobno dubok.

Možda je upravo zato hodočašće danas ponovno toliko privlačno: jer čovjeku ne nudi gotov odgovor, nego put na kojemu može ponovno čuti vlastiti život.

Isabella Schwaderer / HK