Kad moje prestane biti tvrđava

Isusova molitva u Ivanovu evanđelju podsjeća nas da se život ne otvara ondje gdje se sve zatvara, nego ondje gdje čovjek ponovno nauči pripadati Bogu, drugima i istini koja ga nadilazi.

U jednoj od najupečatljivijih scena serije Breaking Bad Walter White napokon izgovara istinu koju je godinama zatrpavao opravdanjima: “Učinio sam to zbog sebe.” U toj jednoj rečenici raspada se cijela konstrukcija laži kojom je godinama pokušavao opravdati vlastiti put. Sve priče o odgovornosti i žrtvi za obitelj odjednom padaju u vodu. Ostaje samo gola istina: čovjek može razoriti mnogo toga kad vlastito ja pretvori u središte svijeta. Možda upravo ondje počinje i današnje evanđelje, kao tiha, ali radikalna suprotnost toj logici. Isus u svojoj molitvi ne skuplja život oko sebe, ne zatvara ga u vlastitu sudbinu, ne pretvara ga u obranu vlastitoga ja. Otvara ga odnosu, pripadnosti i daru.

Molitva koja ne počinje od sebe

Postoje svete riječi koje su nekoć nosile težinu svijeta, a danas često više ne dopiru ni do praga čovjekove nutrine. Nekada su otvarale prostor smisla. Danas skliznu preko uha kao ostatak nekog arhaičnog jezika koji je ostao bez daha. Ne zato što su prazne, već zato što su ih ljudi prečesto izgovarali kao formule: bez života, bez topline, bez istine.

Ivan pred nas stavlja Isusa koji ne pokušava osvojiti svijet riječima. Ne drži govor, ne raspravlja i ne nadglasava buku koja se već skuplja oko njega. On moli. Upravo zato sve zvuči drukčije. Onoga tko moli za nas slušamo drukčije od onoga tko nas poučava iz sigurne visine. Isus ne moli da bude pošteđen. Ne traži da ga mimoiđe tama koja dolazi. Ne pregovara s Ocem oko vlastite sudbine. U času kada bi mogao govoriti o sebi, on moli za svoje: za one koji će ostati u svijetu, u njegovoj grubosti, lomovima i nedorečenosti. Tu se otvara jedna od najdubljih istina ovoga evanđelja: kršćanstvo ne počinje bijegom iz svijeta, nego drukčijim načinom ostajanja u njemu. Isus ne traži da njegovi budu izuzeti iz života. Traži da se u životu ne izgube.

Što je to što Isusovi ne smiju izgubiti?

Ivan govori velikim riječima: o slavi, imenu, životu i jedinstvu. Ali ispod tih riječi stoji nešto jednostavnije i presudnije: sveta pripadnost, ono duboko vezivo bez kojeg se ljudski život raspada u niz privatnih tvrđava. Sve u ovom evanđelju teče iz odnosa i vraća se u odnos. Otac daje Sinu, Sin ljudima, ljudi primaju riječ koja ih uvodi u život širi od njih samih. Vječni život ovdje nije samo nagrada za poslije, nego početak drukčijega postojanja. Počinje ondje gdje čovjek prestane živjeti samo iz sebe i za sebe.

Život ne raste u zatvorenosti

To danas zvuči gotovo opasno jasno. Govorimo, objavljujemo, reagiramo, a ipak sve češće živimo kao otoci koji se boje mostova. Zato su Isusove riječi “Sve moje tvoje je, i tvoje moje” toliko snažne. One zvuče kao izazov vremenu koje se umorilo od povjerenja. To nije govor gubitka. To je punina koja se ne boji dijeljenja. Mi živimo u epohi ograđivanja, kontrole i prava na vlastitu ogorčenost. Naučili smo braniti svoje granice, ali smo gotovo zaboravili da život ne raste ondje gdje se sve zatvara. Raste ondje gdje se nešto od sebe daruje. Upravo tu evanđelje postaje zahtjevno: nije lako živjeti otvoreno u svijetu koji nas stalno uči obrani, niti govoriti o jedinstvu u vremenu koje je od razdvajanja napravilo oblik identiteta. To vrijedi za društvo, ali jednako i za Crkvu. I ona još uvijek troši previše energije na čuvanje prostora, obranu malih teritorija i granice koje se nazivaju vjernošću, premda su često samo drugo ime za strah.

Isus, uoči muke, ne moli za sustav, dojam snage ni sigurnost institucije koja bi mogla preživjeti bez duše. Moli da njegovi budu jedno. Ne isti. Ne bezlični. Ne poravnani. Povezani dublje od taštine, interesa i straha. Takvo jedinstvo nije sentimentalnost, ni mir koji se kupuje šutnjom pred istinom. Ivanov Isus zna što su izdaja, nasilje, lom i strah. Upravo zato moli za povezanost: jer čovjek sam lako otvrdne, a zajednica bez dubine lako postane mehanizam. Sam čovjek se rasipa. U odnosu se sabire.

Kad vjera ponovno dobije lice

Zato je ovo evanđelje istodobno lijepo i bolno. Lijepo, jer podsjeća na ono što je Crkva pozvana biti: prostor u kojem Božja blizina ponovno dobiva ljudsko lice. Bolno, jer znamo koliko su puta upravo ondje gdje se govorilo o svetome čovjek ostajao bez zaštite, bez glasa, bez prava na istinu. Riječi o Bogu gubile su dah pod teretom nasilja, zataškavanja, laži, bešćutnosti i crkvene ukočenosti koja se prerušava u dostojanstvo. Riječi o jedinstvu zvučale su šuplje kad nisu imale tijelo, dok su zazivi na istinu ostajali bez glasa jer su ih pratili strah i interes. Crkva ne gubi vjerodostojnost kad je slaba. Gubi je kad postane hladna.

Zbog toga se Ivanovo evanđelje danas ne može čitati bez nelagode. Ne samo zbog svijeta i tuđih rana. I zbog Crkve. I zbog onoga što smo propustili vidjeti, reći i zaštititi. Pitanje je gdje evanđelje još može pronaći ljudski glas, gdje riječi o Bogu nisu prazna jeka. Možda ondje gdje netko još ne pristaje na bešćutnost. Gdje se dostojanstvo drugoga ne brani velikim riječima, nego malim, konkretnim otporom nasilju, pohlepi i ravnodušnosti. Možda ondje Božja riječ ponovno nalazi prostor da progovori. Ne zato što je napustila Crkvu, nego zato što je stalno iznova poziva na obraćenje: na poniznost, učenje i odustajanje od iluzije da se istina može posjedovati.

Pa ipak, današnje evanđelje nije nam darovano da nas ostavi u gorčini.

Ono je molitva koja još uvijek vjeruje da riječ može dobiti tijelo, da odnos može postati mjesto na kojem se život ponovno sabire, da dobrota nije naivni višak, nego skrivena dubina na kojoj život još uvijek počiva. Isus ne moli za savršene. Moli za stvarne i krhke ljude: za one koji će pogriješiti, zakazati, pobjeći, razumjeti prekasno i tek naknadno prepoznati što im je bilo dano. Upravo u tome leži nada: ne u našoj dosljednosti, nego u Božjoj vjernosti koja nas drži i onda kad sami više ne znamo kako ostati na okupu.

Možda zato središnja poruka ovog evanđelja nije da moramo postati jači, važniji ili bolje zaštićeni. Ono nas vraća jednostavnijoj i težoj istini: čovjek mora iznova naučiti pripadati. Bogu, drugima, istini koja ga nadilazi, dobru koje ne počinje od njega. Život se otvara ondje gdje moje prestaje biti tvrđava i postaje dar, gdje tuđe više nije prijetnja, gdje čovjek prestaje čuvati sebe kao posljednji posjed i usuđuje se živjeti iz odnosa.

Isusova molitva upravo to traži za nas.

Ne da budemo nedodirljivi.
Ne da budemo moćni.
Da ostanemo povezani s izvorom u kojem život prestaje biti puko preživljavanje i ponovno počinje svijetliti.

Jer čovjek ne postaje živ kad uspije sačuvati sve svoje granice.
Živ postaje kad nauči komu pripada.

Tada vjera ponovno dobiva toplinu, riječi dobivaju lice, i svijet, makar na trenutak, postaje mjesto u kojem se može disati.