Danas je Spasovo, ali znate li što kršćani zapravo slave?

Spasovo nije tek još jedan blagdan, nego važan dio uskrsne vjere koji mnogima postaje sve nejasniji.

Blagdan Uzašašća Gospodinova, u hrvatskoj tradiciji poznat i kao Spasovo, jedan je od velikih kršćanskih blagdana. Ipak, u suvremenom europskom kontekstu njegovo se značenje sve češće gubi iza navike, kalendara i općeg dojma da je riječ o još jednom crkvenom datumu čiji sadržaj mnogi više ne znaju objasniti.

To potvrđuju i istraživanja provedena u Njemačkoj, prema kojima znatan broj građana ne zna što je religijsko značenje blagdana Kristova uzašašća. Takvi podaci možda dolaze iz njemačkog društva, ali pitanje koje iz njih proizlazi nije nimalo samo njemačko. Koliko ljudi danas uopće zna što Crkva slavi na Spasovo? Koliko njih može objasniti zašto je taj blagdan važan i što on govori o Kristu, o Bogu i o čovjeku?

Što zapravo slavimo na Spasovo?

Kršćani blagdan Kristova uzašašća slave četrdeset dana nakon Uskrsa, uvijek u četvrtak. Temelj za to nalaze u Lukinu evanđelju i osobito u prvom poglavlju Djela apostolskih, gdje se kaže da je Isus nakon uskrsnuća još četrdeset dana govorio svojim učenicima o kraljevstvu Božjem, a zatim bio “uzet” pred njihovim očima.

Taj biblijski prikaz tijekom stoljeća snažno je oblikovao kršćansku maštu, umjetnost i liturgiju. Krist koji se uzdiže prema nebu bio je omiljen motiv slikara, a u nekim se krajevima u bogoslužju taj prizor i doslovno uprizorivao, tako da bi se kip Krista podizao prema svodu crkve, uz dim tamjana i snažan osjećaj svetoga prizora. Danas su takve slike i običaji uglavnom nestali, ali pitanje koje ostaje važno glasi: što zapravo znači da je Krist uzašao na nebo?

Tu je nužno izbjeći površno ili doslovno čitanje. Kršćanska teologija nikada nije ozbiljno tvrdila da se uzašašće može svesti na neku vrstu kozmičkog putovanja “iznad oblaka”. Uzašašće ne znači da je Krist jednostavno nestao iz svijeta i preselio se na neko udaljeno mjesto. Ono znači da je Uskrsli ušao u Božju slavu, da više nije ograničen vidljivim načinom prisutnosti i da je njegov odnos s Ocem dovršen u punini. Drugim riječima, Krist nije odsutan zato što je uzašao, nego je na drukčiji način prisutan.

Ne kraj, nego prijelaz

Upravo zato Spasovo ne treba shvatiti kao Isusov odlazak, nego kao prijelaz. U uskrsnom hodu to je trenutak u kojem Crkva ispovijeda da Raspeti i Uskrsli više ne pripada samo jednoj povijesnoj točki i jednom mjestu, nego da sudjeluje u Božjoj slavi. Njegovo uzašašće ne znači povlačenje iz ljudske stvarnosti, nego potvrdu da njegova vlast nije nestala, nego je dublja od svega što se može vidjeti.

Zato je blagdan Uzašašća Gospodinova nerazdvojiv od Uskrsa i blizak Duhovima. On zatvara jednu etapu uskrsnoga vremena, ali istodobno otvara prostor novom obliku Kristove prisutnosti, prisutnosti po Duhu Svetome, u Crkvi, u riječi, u sakramentima i u životu vjernika. U tom smislu Spasovo nije blagdan odsutnosti, nego blagdan preobražene prisutnosti.

Četrdeset dana nakon Uskrsa

Simbolika broja četrdeset u Bibliji nikada nije slučajna. Kao što četrdeset dana korizme prethodi Uskrsu, tako i četrdeset dana nakon Uskrsa tvori puni luk uskrsnoga otajstva. To je vrijeme u kojem Uskrsli potvrđuje svoju prisutnost među učenicima, tumači im smisao Pisma i priprema ih za ono što dolazi. Tek nakon toga dolazi uzašašće, a potom i Pedesetnica.

Zanimljivo je da se u najranijim stoljećima kršćanstva Kristovo uzašašće nije uvijek slavilo kao poseban blagdan. U početku je bilo tješnje povezano s Pedesetnicom, a tek od 4. stoljeća oblikuje se kao samostalna svetkovina. To pokazuje da ga Crkva od početka nije promatrala izdvojeno, nego unutar cjeline uskrsne vjere.

Kad blagdan ostane bez sadržaja

Današnji problem nije u tome što su ljudi nužno neprijateljski raspoloženi prema blagdanu, nego u tome što je njegov sadržaj mnogima postao nepoznat. Ostaje datum, ali nestaje smisao. Ostaje ime, ali blijedi poruka. Ostaje možda tek navika da se nešto “slavi”, ali bez stvarnog razumijevanja onoga što se slavi.

To nije nevažna pojava. Kad vjerski blagdan izgubi svoje značenje, ne nestaje samo jedna informacija iz vjeronaučnog priručnika. Gubi se i sposobnost da se vlastita vjera razumije u njezinoj unutarnjoj logici. A kršćanska vjera nije skup nepovezanih svetkovina, nego ritam otajstava koja se međusobno tumače i nose.

Spasovo nas zato podsjeća da Krist nije tek lik iz prošlosti, ni učitelj čije su riječi ostale zapisane, nego Gospodin koji sudjeluje u Božjoj slavi i čija prisutnost nije dokinuta granicama vremena i prostora. To je teološka srž blagdana, i bez nje Uzašašće lako sklizne u nejasnu religijsku simboliku bez stvarnog sadržaja.

Pitanje i za nas

Možda se zato upravo danas vrijedi zaustaviti i postaviti jednostavno pitanje: znamo li što slavimo? Ne zato da bismo provjerili vlastito vjersko znanje kao na ispitu, nego zato da bismo se podsjetili da blagdani nisu tek ostaci nekadašnje kulture. Oni su dio jezika vjere.