Što ako FSSPX ode u raskol? Vatikan pred novim tradicionalističkim izazovom

Vodstvo Bratstva ovoga je tjedna objavilo imena četvorice muškaraca koji bi trebali primiti biskupsko ređenje iz ruku biskupa FSSPX-a. Riječ je o biskupima koji su i sami nezakonito zaređeni za biskupe 1988. godine, u činu koji je tada izazvao jednu od najtežih kriza u odnosima između Vatikana i tradicionalističkog pokreta okupljenog oko nadbiskupa Marcela Lefebvrea.

FSSPX i dalje ustraje na tome da će se ređenja održati, unatoč opetovanim upozorenjima Svete Stolice da je biskupsko ređenje bez papinskog mandata prema kanonskom pravu delikt koji za sobom povlači ekskomunikaciju. Poglavar Bratstva, vlč. Davide Pagliarani, pritom je iznio argumente kojima FSSPX pokušava opravdati svoje djelovanje i vlastiti opstanak.

Vatikan je, s druge strane, podsjetio vodstvo Bratstva da njihovi teološki i ekleziološki argumenti nisu tek disciplinarni problem, nego stoje u ozbiljnoj napetosti s crkvenim naukom i autoritetom. Upravo zato bi najavljena ređenja mogla biti protumačena ne samo kao kanonski prijestup, nego i kao čin raskola, drugog kanonskog delikta koji također nosi kaznu ekskomunikacije.

Posebno je važna izjava Dikasterija za nauk vjere u kojoj se ističe da „formalno pristajanje uz raskol predstavlja težak prijestup protiv Boga i za sobom povlači ekskomunikaciju propisanu crkvenim pravom“.

Vatikansko pravno tumačenje, na koje se Dikasterij pozvao, pojašnjava da bi se „formalno pristajanje“, a time i ekskomunikacija, teško moglo općenito utvrđivati kod laika koji pohađaju crkve, kapele i liturgije povezane s FSSPX-om, čak i ako to čine redovito. Takvi bi se slučajevi morali promatrati pojedinačno.

Sasvim je drukčije, međutim, kada je riječ o svećenicima i đakonima Bratstva. Prema vatikanskom pravnom mišljenju, njihovo vršenje svećeničke službe unutar raskolničkog pokreta predstavlja „više nego očit znak“ da su ispunjeni uvjeti formalnog pristajanja. Drugim riječima, na njih bi se mogla odnositi ekskomunikacija latae sententiae zbog raskola, odnosno kazna koja nastupa samim počinjenjem djela.

Iako se vatikanski kanonski stav na prvi pogled čini dovoljno jasnim, konkretne posljedice u slučaju da se ređenja doista održe ostaju mnogo složenije. Među dijecezanskim biskupima na čijem području djeluju svećenici i zajednice povezane s FSSPX-om sve se češće postavlja pitanje: tko može djelovati, što treba učiniti i kako izbjeći dodatnu pastoralnu zbrku?

Što s vjernicima koji pohađaju liturgije FSSPX-a?

U sve izglednijem slučaju da FSSPX nastavi sa svojim planom, glavna briga Svete Stolice, a vjerojatno i osobno pape, bit će sudbina vjernika laika koji su se, formalno ili neformalno, povezali s mrežom crkava i kapela Bratstva.

Papa Lav mogao bi razmotriti više mogućnosti kako bi katolicima privrženima starom obredu mise pružio onu „velikodušnu skrb“ na koju je ranije pozvao dijecezanske biskupe.

Ako se neke od tih mogućnosti mogu shvatiti kao pokušaj da se katolike „izvuče“ iz orbite FSSPX-a i zadrži u punom zajedništvu Crkve, Vatikan će istodobno vjerojatno morati razmotriti i odlučnije mjere prema hijerarhiji i kleru Bratstva. Upravo su oni oblikovali argumente kojima vjernike uvjeravaju da FSSPX, a ne Rim, predstavlja vjerodostojan duhovni i moralni autoritet.

Najneposredniji i najizgledniji korak bio bi formalno proglašenje raskola i ekskomunikacija za one koji izravno sudjeluju u biskupskim ređenjima najavljenima za srpanj. Takva bi izjava vjerojatno slijedila logiku slične deklaracije koju je 1988. izdao sveti Ivan Pavao II.

No ako bi se Vatikan zaustavio samo na tome, otvorio bi se prostor sive zone koju bi klerici Bratstva mogli iskoristiti za dodatno zbunjivanje vjernika o stvarnom statusu FSSPX-a. Mogli bi, primjerice, tvrditi da se deklaracija o raskolu odnosi samo na biskupe, a ne i na svećenike Bratstva. Iz toga bi zatim mogli zaključivati da njihova služba nije raskolnička, da nije podložna kanonskim kaznama i da katolici mogu nastaviti pohađati liturgije FSSPX-a bez grižnje savjesti.

Takva bi zbrka bila još veća ako papa Lav ne bi opozvao opće ovlasti koje je papa Franjo dao svećenicima FSSPX-a, dopuštajući im da valjano ispovijedaju i asistiraju pri sklapanju katoličkih ženidbi.

Budući da je te ovlasti dao papa, mogao bi ih opozvati samo sličan papinski čin. U protivnom bi se moglo tvrditi da one ostaju na snazi čak i ako bi klerici FSSPX-a, prema postojećem vatikanskom pravnom mišljenju, ispunjavali kriterije formalnog pristajanja uz raskol.

Kanonska siva zona

Ispod razine izravnog papinskog djelovanja, različitim razinama crkvene vlasti ostaje na raspolaganju niz drugih kanonskih i pastoralnih mogućnosti.

Na razini Svete Stolice, Dikasterij za nauk vjere mogao bi izdati dodatnu izjavu prema kojoj se, nakon srpanjskih ređenja, samo Bratstvo nalazi u stanju raskola. Vatikan bi tada mogao izričito zabraniti katoličkim klericima da djeluju u njegovim crkvama, kapelama ili preko njegovih struktura, te vjernicima laicima zabraniti da od njih traže sakramente.

Takvu bi izjavu na prvi pogled bilo jednostavno formulirati. Ipak, ona sa sobom nosi određenu kanonsku poteškoću. Naime, Sveta Stolica FSSPX ne priznaje kao „društvo“ u pravnom smislu. Drugim riječima, Crkva ga ne smatra legitimnom crkvenom ustanovom niti ga priznaje kao pravnu stvarnost unutar kanonskog poretka.

Vatikan govori o Bratstvu kao o stvarnoj pojavi, utoliko što njegovo vodstvo nastupa u ime jasno prepoznatljive skupine. No sa strogo kanonskog stajališta, Rim bi najprije morao priznati postojanje Bratstva kao pravnog tijela da bi ga mogao kao takvo proglasiti raskolničkim.

Ako takvo formalno priznanje izostane, a time i pravna osnova za postupanje protiv članova Bratstva kao skupine, svaki kanonski postupak prema klericima FSSPX-a morao bi se voditi lokalno ili pojedinačno, od slučaja do slučaja.

Jednostavno rečeno, Dikasterij za nauk vjere nema ni ljudske ni administrativne resurse da sastavi i obradi cjelovit popis klerika FSSPX-a diljem svijeta te za svakoga pojedinačno donosi izjave o formalnom pristajanju uz raskol i nastupu ekskomunikacije. Teško je zamisliti i da bi Vatikan želio otvoriti takav administrativni front.

Problem, međutim, nije u pravnoj složenosti pojedinačnih slučajeva, nego u njihovoj brojnosti. Postojeće vatikansko pravno mišljenje već smatra da je vršenje svećeničke službe unutar raskolničkog pokreta dovoljno očit znak raskola za proglašenje ekskomunikacije. Iz pravne perspektive, dakle, pojedinačni slučajevi možda i nisu osobito dvojbeni. Iz praktične perspektive, njih je jednostavno previše.

S druge strane, ostavljanje postojećeg pravnog mišljenja bez provedbe samo bi dodatno produbilo pastoralnu zbrku.

Što mogu učiniti mjesni biskupi?

Zato bi praktičnije rješenje moglo biti da Dikasterij za nauk vjere objavi jasniju izjavu o točnom statusu i kanonskim posljedicama služenja klerika unutar FSSPX-a. U takvoj bi izjavi mogao precizno odrediti pod kojim se uvjetima ekskomunikacija zbog raskola može i treba proglasiti u odnosu na svećenike Bratstva.

Takvu bi izjavu potom mogli primijeniti dijecezanski biskupi ondje gdje prepoznaju ozbiljnu pastoralnu potrebu za djelovanjem.

Za pojedinog dijecezanskog biskupa administrativni bi teret bio mnogo podnošljiviji. Trebao bi identificirati klerike FSSPX-a koji djeluju na području njegove biskupije i, prema potrebi, izdati izjavu o nastupu automatske ekskomunikacije zbog raskola.

Posljednja moguća opcija bila bi da dijecezanski biskupi, na razini partikularnog, odnosno mjesnog crkvenog prava, proglase FSSPX zabranjenom udrugom, odnosno organizacijom izvan Crkve i nespojivom s katoličkom vjerom.

To se bitno razlikuje od mogućnosti da Dikasterij za nauk vjere cijeli FSSPX proglasi raskolničkim društvom. Da bi netko otišao u raskol, najprije mora biti u zajedništvu. Budući da FSSPX pravno ne postoji unutar Crkve, za njega se kao skupinu ne može jednostavno reći da je iz nje izašao.

Zabranjena udruga, s druge strane, kanonska je oznaka za vanjsku skupinu čije se članstvo može kanonski kažnjavati, uključujući i ekskomunikaciju, ako to zakonodavac smatra prikladnim.

Upravo takvu odluku donijela je 1996. američka biskupija Lincoln u Nebraski. Tada je mjesnim zakonom katolicima, pod prijetnjom ekskomunikacije, zabranjeno pristupanje nizu zabranjenih udruga, među kojima se FSSPX našao zajedno sa slobodnim zidarima i organizacijom Planned Parenthood.

Simpatizeri FSSPX-a takvo bi pravno svrstavanje uz masonske lože i pružatelje pobačaja bez sumnje žestoko osporavali. Ipak, vrijedi napomenuti da je zakon iz Lincolna tada bio predmet žalbe Rimu. Vatikan ga je potvrdio i on je i danas na snazi u toj biskupiji.

Raskol bez posljedica?

Ako se ređenja FSSPX-a u srpnju doista održe prema planu, u Crkvi će vjerojatno postojati refleksna nelagoda prema izricanju ili proglašavanju kazni, osim prema uskom krugu osoba za koje se to smatra nužnim.

Takva je nelagoda kulturno i povijesno razumljiva. U desetljećima nakon Drugoga vatikanskog koncila u crkvenom se vodstvu često moglo steći dojam da se kanonska disciplina promatra kao suprotnost „pastoralnoj brizi“. Kao da su pravo i pastirska odgovornost dvije stvarnosti koje se međusobno isključuju, a ne dvije strane iste brige za zajedništvo Crkve.

No niz vatikanskih izjava o posljedicama planiranih ređenja FSSPX-a pokazuje da su pod papom Lavom pravilni postupak i jasna primjena crkvenog prava postali važno pitanje.

Stvarni test za mjesne biskupe, ali i stvarna poruka mjesnim katolicima, doći će tek onda kada se pokaže hoće li najavljene posljedice doista biti provedene.

Nakon što je crkvena hijerarhija jasno opisala narav i opasnost raskolničke argumentacije FSSPX-a, izostanak konkretnih poteza mogao bi mnoge navesti na zaključak da je djelovanje Bratstva zapravo raskol bez posljedica, a time i raskol koji se ne mora ozbiljno shvatiti.

Ironično, upravo je to vrlo blizu argumentu koji iznosi samo vodstvo FSSPX-a.