S Isusom ili s gomilom koja mrmlja?

Razgovor s o. Jamesom Martinom

Američki isusovac James Martin u razgovoru s Alenom Kristićem govori o LGBTIQ+ vjernicima, Katoličkoj crkvi, poštovanju, suosjećanju, empatiji i evanđeoskom pitanju koje ostaje neugodno jednostavno: jesmo li s Isusom ili s gomilom koja mrmlja?

Tekst je preuzet iz knjige: Alen Kristić i Amina Imamović, ur., Glasovi LGBTIQ+ vjernica i vjernika: Poziv na dijalog vjerskih zajednica i LGBTIQ+ zajednice, Sarajevski otvoreni centar – SOC, Sarajevo, 2024. Razgovor je s engleskoga preveo Alen Kristić.

James Martin je američki isusovac, pisac i glavni urednik u medijskoj kući „America Media“ sa sjedištem u New Yorku, vodećem pružatelju uredničkog sadržaja o Katoličkoj crkvi, vjeri i kulturi, s raznim publikacijama, uključujući „America Magazine“. Uz ostalo, autor je dva bestselera New York Timesa, konkretno „Isusovačkog vodiča za (gotovo) sve: Duhovnost u svagdašnjem životu“ [„Jesuit Guide to (Almost) Everything: A Spirituality for Real Life“] i „Učiti moliti: Vodič za svakoga“ [„Learning to Pray: A Guide for Everyone“]. Papa Franjo postavio ga je 2017. savjetnikom u Tajništvu za komunikacije Svete Stolice utemeljenom 2015. godine. Pastoralom LGBTIQ+ katolika i katolkinja i svojom knjigom „Graditi most: Kako Katolička crkva i LGBT zajednica mogu uspostaviti odnos poštovanja, suosjećanja i empatije“ [„Building a Bridge: How the Catholic Church and the LGBT Community Can Enter into a Relationship of Respect, Compassion, and Sensitivity“] pokrenuo je žestoku debatu u SAD-u. Mnogi gej, biseksualni i transrodni katolici i katolkinje ne osjećaju se dobrodošlim, nego isključenim u svojoj Crkvi. James Martin ih smatra članovima Crkve kao i sve druge. Za Isusa ne postoji „oni“ i „mi“. Na temelju tri središnja pojma iz Katekizma Katoličke crkve – poštovanja, suosjećanja i empatije – James Martin podastire način na koji bi zastupnici i zastupnice Katoličke crkve mogli susresti svoje kvir vjernike i vjernice, i obratno, kako bi kvir vjernici i vjernice mogli izgraditi svoj odnos prema Crkvi.

Alen KRISTIĆ: Poštovani oče James, koji su Vas motivi, zbivanja i iskustva nagnali da napišete knjigu „Graditi most: Kako Katolička crkva i LGBT zajednica mogu uspostaviti odnos poštovanja, suosjećanja i empatije“ i kakav je njezin odjek?

James MARTIN: Nije mi se teško prisjetiti iskustva koje me potaknulo da je napišem. U Pulseu, noćnom LGBTIQ+ baru u Orlandu na Floridi, 2016. ubijeno je 46 ljudi, a puno više ih je ranjeno. Bilo je to razdoblje najvećih masovnih pucnjava u povijesti SAD-a. No, za razliku od gotovo svih drugih masovnih pucnjava, relativno malo katoličkih lidera ili biskupa izjavilo je bilo što u smislu sućuti ili suosjećanja. Golema većina nije izjavila apsolutno ništa. A od nekolicine koji su nešto izjavili, samo je šačica upotrijebila riječi „gej“ ili „LGBTIQ+“. I pomislio sam: čak i u smrti ta je zajednica za Crkvu nevidljiva! To me je potaknulo da snimim Facebook video-klip koji me doveo do razgovora koji su me naposljetku doveli do knjige.

KRISTIĆ: Koncepcija Vaše knjige počiva na tri vrline, konkretno poštovanju („respect“), suosjećanju („compassion“) i empatiji („sensitivity“). Što bi te vrline konkretno značile za Katoličku crkvu kad je riječ o izgradnji mosta prema LGBTIQ+ zajednici?

MARTIN: Važno je reći da Katekizam Katoličke crkve poziva na prakticiranje te tri vrline kad su u pitanju gej osobe. „Poštovanje“ znači da s gej osobama postupamo uvažavajući njihovo dostojanstvo, primjerice, nešto jednostavno, kao kad ih oslovljavamo onako kako to žele – LGBTIQ+ osobe. To je način na koji se odnosimo prema drugim ljudima. Oslovljavamo ih imenom koje su tražili da koristimo. „Suosjećanje“ znači da ih volimo kao prijatelje i – kad je potrebno – da se zauzimamo za njih, da se usprotivimo zastrašivanju, uznemiravanju i nasilju nad njima. „Empatija“ znači da ih razumijemo u njihovoj cjelovitosti, njihove radosti i nade, njihove žalosti i tjeskobe.

KRISTIĆ: A što bi te vrline konkretno značile za LGBTIQ+ zajednicu kad je riječ o izgradnji mosta prema Katoličkoj crkvi?

MARTIN: To znači da su LGBTIQ+ osobe pozvane u odnosu prema članovima crkvene hijerarhije prakticirati te iste vrline. Poštovati njihovu poziciju i saslušati ih. Suosjećati s njima, znajući da su ljudska bića sa svojim vlastitim izazovima i tjeskobama. Biti empatičan, shvaćajući da je Crkva u kojoj djeluju složena. Ali važno je naglasiti da prvi korak u procesu otvaranja mora doći od institucionalne Crkve jer mnoge LGBTIQ+ osobe ne raspolažu mogućnošću da se obrate ili povežu s crkvenim vodstvom u mjeri u kojoj bi to željele. Dakle, Crkva je odgovorna za poduzimanje prvog koraka.

KRISTIĆ: Naslov Vaše knjige, ali i općenito Vaša poruka kad je riječ o odnosu Katoličke crkve i LGBTIQ+ zajednice, počiva na metafori izgradnje mosta. Zbog čega ste izabrali baš tu metaforu, u kakvom je odnosu s porukom Isusa iz Nazareta i što zahtijeva od osoba, bilo iz miljea Katoličke crkve, bilo iz miljea LGBTIQ+ zajednice, koje se upuste u taj poduhvat?

MARTIN: Baš kao i sve metafore, i ta je metafora nesavršena. Primjerice, prometne trake na mostu nisu jednake veličine. Što pod tim mislim? Naprosto na činjenicu da institucionalna Crkva ponekad marginalizira LGBTIQ+ osobe, a ne obratno. Dakle, to nam mora biti jasno. Ali sliku mosta volim zbog toga jer nas podsjeća da institucionalnu Crkvu i LGBTIQ+ zajednicu u stanovitoj mjeri razdvaja ponor. Premostiti taj ponor, to znači da obje strane trebaju učiniti korak jedna prema drugoj. Tu metaforu koristi i papa Franjo – graditi mostove, a ne zidove. A što se tiče Isusa, Isus je temelj tog mosta.

KRISTIĆ: Ističete da glavna odgovornost za izgradnju mosta između Katoličke crkve i LGBTIQ+ zajednice leži na biskupima, svećenicima i drugim crkvenim zastupnicima. Što pod tim mislite, kako to utemeljujete i što bi to konkretno značilo, naročito u jednoj zemlji i regiji poput naše gdje taj proces još uvijek nije započeo i nerijetko se povezuje s osudom za krivovjerje?

MARTIN: Kao što sam već spomenuo, takva raspodjela odgovornosti je opravdana jer su LGBTIQ+ osobe prečesto osjećale da ih njihovi biskupi i svećenici odbacuju, napuštaju, pa čak i osuđuju. A pritom ne govorim samo o pitanjima kao što je to pitanje istospolnog braka, nego naprosto o odbačenosti zbog onoga što jeste. Jedan je katolički biskup LGBTIQ+ osobe nazvao „kugom“. Često koristim primjer tinejdžera koji je gej i koji nije ni u kakvoj vezi, a pogotovo ne oženjen. Što je skrivio? Ništa. A mislite li da se osjeća dobrodošlim u svojoj vlastitoj Crkvi kad čuje takav narativ? Početak procesa preuzimanja odgovornosti za izgradnju mosta od strane Katoličke crkve prema LGBTIQ+ zajednici predstavlja jednostavno čin slušanja iskustava LGBTIQ+ osoba. Kako Bog živi u njima? Što njima i kroz njih govori Duh Sveti? Tko je Isus za njih? Smatrati ih samo grešnicima, to je besmisleno. Svi smo grešnici, a opet samo LGBTIQ+ osobe dosljedno etiketiramo tako. Možemo učiniti nešto bolje za njih. Pored toga, za Crkvu je važno da stane na stranu LGBTIQ+ osoba kad su izložene nasilju i šikaniranju. Te osobe često trpe najžešće progone. A gdje je Crkva? Zar stvarno želimo reći da te osobe nećemo braniti od fizičkog nasilja? Koji lik u priči o dobrom Samarijancu želi biti Crkva? Jedan od likova koji su prošli pored pretučenog čovjeka kraj ceste? Ili lik koji je riskirao i pomogao mu?

KRISTIĆ: Desetljećima ste posvećeni kvir senzibilnom pastoralu. Kako objašnjavate obvezu Crkve da njeguje kvir senzibilan pastoral i koji su to po Vama posebni darovi LGBTIQ+ vjernika i vjernika za Crkvu i društvo općenito?

MARTIN: Obično je pogrešno kategorizirati ljude i reći „svatko u toj grupi je takav“. Riječ je o opasnosti generaliziranja. Ali kad je riječ o grupi koja se gotovo u potpunosti percipira negativno, nije tako loše naglasiti njezina pozitivna obilježja. Kao prvo, pripadnici te grupe su pretrpjeli puno toga – uznemirivanje, šikaniranje i nasilje, a zbog načina na koji su odbačeni često su u iskušenju da sami sebi nanesu ozljede, pa čak i izvrše samoubojstvo. Prema mom iskustvu, ta patnja ih često čini osjetljivijim prema drugima koji su patili. Dakle, to suosjećanje predstavlja dar. Kao drugo, opraštaju crkvenim liderima, pastorima i drugim katolicima koji su ih odbacili i uvrijedili. To opraštanje je dar. Kao treće, ustrajavaju. Zamislite da Vas odbacuje vaša vlastita Crkva i da neprestano pokušavate pronaći svoje mjesto u njoj. I ta ustrajnost predstavlja dar.

KRISTIĆ: Često naglašavate važnost osobnog svjedočanstva i priča LGBTIQ+ vjernika i vjernica. U čemu se ogleda po Vama ta važnost i koje biste svjedočanstvo, od onih koja su posebno utjecala na Vas, izdvojili?

MARTIN: Da. Ispričat ću vam jednu priču. Poznavao sam jednog čovjeka u New Yorku, gdje živim. Zvao se Carlos i bio je aktivan u našoj lokalnoj isusovačkoj župi. Bio je čitač, euharistijski poslužitelj, kateheta i duhovnik u župi. Bio je istinski stup župe u svakom pogledu i veoma omiljen. Povrh toga, bio je bolnički kapelan u onkološkoj bolnici. Bio je i gej, a njegov se partner zvao Jim. Prije nekoliko godina Carlosu je dijagnosticiran rak. Jim se brinuo za njega od saznanja dijagnoze, tijekom zračenja, kemoterapija, operacija i beskrajnih posjeta liječniku, sve dok Carlos nije umro. Jim je u jednom momentu čak organizirao putovanje za Carlosa i njegovu sestru u Gospino svetište u francuskom Lourdesu gdje se Carlos okupao u lurdskoj vodi. I jednu se stvar trebamo zapitati: Je li to ljubav? I može li Crkva prepoznati tu ljubav?

KRISTIĆ: Unutar Crkve, kao i drugih religijskih zajednica, naročito u jugoistočnoj Europi, još uvijek je prisutna homofobija, transfobija i bifobija. Je li to po Vama spojivo s porukom Isusa iz Nazareta i koji je po Vama najbolji način borbe protiv homofobije, transfobije i bifobije u crkvenim zajednicama i crkvenim strukturama, naposljetku religijskim zajednicama općenito?

MARTIN: Najbolji način da se borimo protiv tog straha je da upoznamo te ljude i da poslušamo njihova iskustva. To je ono što je Isus činio. U priči o ženi na zdencu, u Ivanovom evanđelju, Isus nije vidio Samarijanku, nego ženu s kompliciranom životnom poviješću. U priči o rimskom centurionu koji ga je zamolio da mu ozdravi slugu, Isus nije vidio samo centuriona, pripadnika okupatorske vojske, nego čovjeka koji nešto moli. A u slučaju Zakeja Isus nije vidio samo skupljača poreza, nekoga tko bi bio neprijatelj svog vlastitog naroda. Isus je vidio nekoga tko zaslužuje dobrodošlicu. Dakle, pozvani smo slušati sve te ljude. I potom ih voljeti. Savršena ljubav, kao što nam to kaže Novi zavjet, tjera strah. Ali savršen strah, naravno, tjera ljubav. Neki će sada reći: „Ali svi se moraju pokajati!“ No, u dvije od tih priča – u priči o ženi na zdencu i u priči o rimskom centurionu – Isus ne traži od njih da se pokaju za bilo što. A u priči o Zakeju, to je spontan odgovor dotičnog čovjeka. Osim toga, svi smo grešni, nesavršeni i potrebiti obraćenja. Svatko se od nas treba pokajati. A ponekad takvo otvaranje prema drugima znači da će se ljudi razljutiti. U priči o Zakeju, kad je Isus pokazao namjeru da posjeti njegovu kuću, Lukino nam evanđelje kaže: „A svi koji to vidješe stadoše mrmljati.“ Zašto? Zbog toga što pokazivanje milosrđa ljudima s margina uvijek razbješnjuje ljude. Dakle, čini se da su pred nama dva mjesta koja možemo zauzeti – s gomilom koja mrmlja ili s Isusom.

KRISTIĆ: Što biste poručili pripadnicima Katoličke crkve, ali i drugih religijskih zajednica, kao i pripadnicima LGBTIQ+ zajednice, naročito LGBTIQ+ vjernicima i vjernicima koji se u našoj regiji zalažu za pokretanje dijaloga LGBTIQ+ zajednice i religijskih zajednica premda su zbog toga na višestruk način izloženi nerazumijevanju, sumnjičenjima, osudama, preziru i stigmatiziranju?

MARTIN: Prije svega, kao što sam već spomenuo gore, trebali bismo očekivati „mrmljanje“ koje je započelo još u Isusovo vrijeme. Prisjetimo se retka iz priče o Zakeju: „A svi koji to vidješe stadoše mrmljati.“ Pokazivanje milosrđa prema onima s margina neke ljude uvijek razbješnjuje. Štoviše, iskustvo takvog protivljenja Isus obećava bilo kome tko stane uz siromašne, bolesne, prognane, LGBTIQ+ osobe. Isus svojim nasljedovateljima govori da očekuju progone. Dakle, zbog čega bismo trebali očekivati bilo što drugačije ako stanemo uz LGBTIQ+ osobe koje su marginalizirane? Naposljetku, Isus nam kaže da ustrajemo. Kad je Isus ustao u sinagogi u Nazaretu da čita i kad su ga ljudi otjerali na rub brijega da ga strmoglave, Isus je jednostavno „prošao između njih“ i nastavio svoje poslanje. Vjerujem da je mirno prihvaćanje protivljenja i odlučnost da nastavimo, naročito kad je riječ o tome da budemo solidarni s onima s margina, znak učeništva.

S engleskoga preveo Alen Kristić