Kad posljednji dobiju ime

Isusova prispodoba o radnicima u vinogradu govori i o ljudima koje nitko nije pozvao, ali i o nama koji vrlo brzo počnemo brojati tuđe sate i vlastite godine.

U La Casa de Papel Profesor ne okuplja ljude koje bi pristojno društvo rado pozvalo za svoj stol. Oko njega su bjegunci, lopovi i ranjeni ljudi koji svoja prava imena ostavljaju izvan plana i ulaze u njega pod nadimcima: Tokio, Berlin, Nairobi, Rio, Denver… Imena gradova trebala su sakriti tko su, a upravo su pod njima prvi put postali dovoljno bliski da ih netko doista vidi.

Sama serija, naravno, nije privlačna samo zbog pljačke, nego i zbog ideje da ljudi koje je sustav već otpisao mogu natjerati svijet da ih ponovno primijeti. Nasilje time ne postaje manje nasilno, ali razumljiva ostaje potreba čovjeka da nakon dugoga vremena provedenoga na rubu napokon bude viđen.

Kad nitko ne zove

Današnje evanđelje počinje na trgu na kojem ljudi čekaju da ih netko zaposli. Jedni su pozvani rano ujutro, drugi kasnije, a neki tek pred kraj dana. Kada ih gospodar pita zašto su još uvijek ondje, nakon cijeloga dana čekanja, oni ne pokušavaju objasniti ni sebe ni svijet koji ih je mimoišao. Kažu samo: „Nitko nas nije unajmio.“

Možda je to najteža rečenica cijele prispodobe upravo zato što je obična i poznata. Nitko nas nije htio, nitko nije pomislio da još možemo biti potrebni. Takvih ljudi ima više nego što primjećujemo: jedni godinama čekaju da im netko otvori vrata, drugi pokušavaju pobjeći iz sjene jedne stare pogreške, a treći krenuti ispočetka, premda ih njihova prošlost gotovo uvijek pretekne.

Nakon dovoljno odbijanja čovjek jednostavno prestane kucati i polako se navikne na mjesto sa strane, bez glasa, bez uloge i, gotovo, bez imena.

Taj osjećaj nevidljivosti mi nije nepoznat. Nikada nisam pripadao ljudima koji prostor osvajaju bukom, pa dobro znam kako izgleda raditi, predlagati, nositi svoj dio posla i pritom ne biti uvijek onaj kojega će se prvoga primijetiti. Ponekad će netko tvoju ideju izgovoriti glasnije i pokupiti vrhnje, ali s vremenom naučiš da vrijednost onoga što radiš ne počinje ni ne završava tuđim pljeskom. Ipak, ostaje ljudska potreba da budeš viđen, ne kao najvažniji, nego jednostavno kao netko tko je bio tu.

Gospodar iz Isusove prispodobe, međutim, takve ljude ne prestaje tražiti. Tijekom cijeloga dana iznova izlazi na trg i poziva one koje nitko prije njega nije pozvao. Čovjek može promašiti godine, skrenuti s puta i stići gotovo na kraju dana, a da za Boga još uvijek nije prekasno.

Kad počnemo brojati tuđe sate

Novi problem javlja se navečer, kada svi dobiju istu plaću. Prvi radnici negoduju. Radili su cijeli dan na suncu, a sada gledaju kako oni koji su stigli posljednji dobivaju isto. Možda ih upravo zato tako lako razumijemo. Dovoljno je da netko dobije novu priliku prije nego što smo mu je mi spremni priznati ili da stigne gotovo na kraju i ipak dobije svoje mjesto, pa počnemo prebrojavati tuđe sate i vlastite godine. Tako se, gotovo neprimjetno, pretvaramo u knjigovođe tuđega života.

Moram priznati da mi je taj dio prispodobe možda i neugodniji od prvoga. Lakše mi je suosjećati s onim kojega nitko nije pozvao nego priznati koliko me brzo zasmeta kada netko drugi dobije nešto za što mislim da sam se ja morao više boriti.

Gospodar prvim radnicima nije načinio nepravdu. Dobili su ono što im je obećano i, dok nisu pogledali u tuđi dlan, čini se da im je njihov denar bio dovoljan. Tek je usporedba s drugima njihov dar pretvorila u uvredu. Mnoga naša nezadovoljstva nastaju upravo tako: nešto nam je bilo dovoljno sve dok nismo vidjeli da je nekome drugom bilo lakše ili da je dobio priliku za koju smo mi čekali godinama.

Kad vlastiti put postane jedini pravi

Posebno je teško podnijeti tuđi novi početak. Volimo govoriti da vjerujemo u oprost i drugu priliku, ali sve je jednostavnije dok se ne pojavi čovjek kojemu bi tu priliku trebalo dati. Tada se prisjećamo koliko je puta pogriješio i je li se doista promijenio. Od Boga očekujemo da naše pogreške ne zbraja do posljednje stavke, a kod drugih ih pamtimo s gotovo zavidnom preciznošću.

Ni Crkva nije imuna na logiku prvih radnika: dug boravak u vinogradu lako nas uvjeri da na gospodara imamo veće pravo od onih koji su stigli kasnije.

Pritom ne treba zaboraviti što denar znači u toj priči. To nije ukrasna nagrada, nego ono s čime se čovjek navečer vraća kući. Posljednji je radnik radio tek jedan sat, ali njegov dom zbog toga nije imao manju potrebu za kruhom. Gospodarova velikodušnost ne briše razliku u uloženom trudu, ali ne dopušta da ta razlika postane mjera ljudske vrijednosti.

Kad Bog izađe na trg

„Zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?“ Tim pitanjem prispodoba prestaje govoriti o radnicima i počinje govoriti o nama. Možemo li podnijeti da Bog bude velikodušniji prema nekome nego što bismo mi bili, da mu dopusti novi početak i onda kada ga još uvijek gledamo kroz ono što je nekada bio?

Tu obraćenje postaje potrebno i onima koji su odavno u vinogradu, jer vlastiti put lako pretvorimo u jedini koji smatramo legitimnim. Ponekad je teže od tereta dana prihvatiti da je netko drugi stigao kasnije, drugim putem, a da su mu vrata ipak ostala otvorena.

Možda zato ova prispodoba od nas traži nešto sasvim konkretno: da se sjetimo čovjeka kojega smo već otpisali. Onoga za koga smo zaključili da se neće promijeniti, da više nema što ponuditi ili da je za njega jednostavno prekasno.

U La Casa de Papel otpisani moraju obući crvene kombinezone, uzeti oružje i izvesti spektakularnu pljačku da bi ih svijet primijetio. Evanđelje nudi drukčiju sliku: Bog sam izlazi na trg i traži čovjeka koji je već počeo vjerovati da za njega više nema mjesta.

Možda se upravo tu razlikuju naše računice od Božjih: mi zaključujemo priče, a on još uvijek izlazi na trg. Dok mi nekoga otpisujemo, on ga još uvijek zove imenom.