Što ćemo s crkvama kad se klupe isprazne?

Europa danas ima neobičan problem s vlastitim crkvama: stoljećima ih je gradila kao najvažnije građevine svojih gradova i sela, ulagajući u njih novac, umjetnost, vjeru i zajedničko pamćenje, a sada na mnogim mjestima više ne zna što bi s njima.

Tornjevi su ostali ondje gdje su bili, zvona i dalje određuju zvučnu sliku mnogih europskih mjesta, a katedrale su među najposjećenijim znamenitostima kontinenta, ali društvo koje danas prolazi pokraj njih nije isto ono koje ih je gradilo. U mnogim europskim zemljama sve manje ljudi redovito sudjeluje u liturgijskom životu, pojedine župe spajaju se ili nestaju, održavanje velikih zgrada postaje sve skuplje, pa pitanje budućnosti crkava odavno više nije samo pitanje pastoralne strategije nego i arhitekture, kulturne baštine, urbanizma i identiteta.

U Bruxellesu se upravo 22. i 23. rujna o tome raspravlja na međunarodnom simpoziju posvećenom transformaciji crkava i religijske baštine, odnosno mogućnosti da sakralni prostori u društvu koje se mijenja postanu mjesta susreta, razmjene i zajednice. Već sama formulacija teme dovoljno govori o promjeni koja se događa: više nije dovoljno pitati kako sačuvati crkvenu zgradu, nego čemu ona može služiti u društvu u kojem njezina izvorna funkcija više nije svugdje samorazumljiva.

Prva reakcija mnogih vjernika na takvo pitanje često je nelagoda, ponekad sasvim razumljiva. Postoji nešto uznemirujuće u fotografijama nekadašnjih crkava pretvorenih u restorane, hotele, knjižnice, stanove ili trgovačke prostore, osobito kada arhitektura još jasno pokazuje zbog čega je zgrada nastala. Čovjek može sjediti pod svodom projektiranim da pogled usmjerava prema nebu i istodobno gledati cjenik koktela, što teško može ostaviti potpuno ravnodušnim čak i onoga tko već desetljećima nije ušao na misu.

Iza te nelagode, međutim, ostaje ozbiljnije pitanje: što se događa sa sakralnim prostorom kada prestane služiti svrsi zbog koje je sagrađen i može li nešto od njegova izvornog značenja preživjeti promjenu funkcije?

Teolog Knut Wenzel, pišući o europskim crkvama kroz koje je putovao, predlaže zanimljiv način razmišljanja. Crkvena zgrada za njega nije važna samo zato što se u njoj odvija određeni obred nego i zato što svojim oblikom, tišinom i drukčijim odnosom prema vremenu čovjeku omogućuje prekid sa svakodnevicom, svojevrsno otvaranje prema onome što nadilazi neposredno, korisno i mjerljivo. Takvo iskustvo ne mora pripadati samo osobi koja bez zadrške može izgovoriti Vjerovanje; može ga poznavati i turist koji sjedi u zadnjoj klupi, čovjek koji se ne smatra religioznim, žena koja je ušla skloniti se od kiše ili netko tko jednostavno nekoliko minuta ne želi ništa kupovati, proizvoditi, objašnjavati ni dokazivati.

Upravo tu razgovor o budućnosti crkava postaje zanimljiviji od pitanja koliko košta novi krov ili koliko je ljudi bilo na posljednjoj nedjeljnoj misi.

Crkve su kroz povijest bile mnogo više od prostorija u kojima se slavi liturgija. Oko njih su nastajale zajednice, u njima se učilo, sklanjalo, oplakivalo mrtve, slušalo glazbu, slavilo rođenje, brak i smrt te stvarala zajednička memorija ljudi koji možda ni u čemu drugome nisu pripadali istom svijetu. Moderna društva velik dio tih funkcija prenijela su drugim institucijama, pa smo se postupno naviknuli crkvu promatrati gotovo isključivo kroz broj ljudi na bogoslužju, kao da se smisao jednoga prostora može izračunati prema postotku popunjenih klupa.

Takva računica zanemaruje nešto što bi tek moglo postati važno u gradovima budućnosti: gotovo svaki prostor oko nas očekuje da u njemu budemo nešto određeno. Trgovački centar treba kupca, restoran gosta, ured zaposlenika, stadion navijača, a društvena mreža korisnika čiju će pozornost nekome prodati. Mjesta u kojima čovjek smije jednostavno biti, bez obveze da svoj boravak pretvori u kupnju, proizvodnju, zabavu ili podatak, postaju dragocjenija upravo onda kada ih je sve manje.

Crkva koja više nema dovoljno vjernika za nekadašnji ritam liturgijskog života zbog toga ne mora automatski postati mrtav prostor. Može otvoriti vrata koncertima koji poštuju karakter zgrade, susretima, razgovorima, obrazovnim i kulturnim programima, radu s usamljenim i ranjivim ljudima, tišini ili jednostavno čovjeku koji usred grada traži mjesto na kojemu se od njega nekoliko minuta ništa ne očekuje. Granica između nove uporabe i banalizacije pritom nije jednostavna, niti se svaka sakralna građevina može pretvoriti u višenamjensku dvoranu bez gubitka nečega važnog, ali upravo zato odgovor ne može biti sveden na izbor između zaključanih vrata i prodaje najboljem ponuđaču.

Najzanimljiviji dio Wenzelova putovanja događa se pred katedralom u Peterboroughu, čije golemo zapadno pročelje opisuje kao svojevrsni prag između profanoga i svetoga. Njegovu pozornost privlače prazne niše na fasadi, mjesta predviđena za figure kojih ondje nema, pa građevina kao da govori ne samo onime što pokazuje nego i onime što ostavlja praznim, stvarajući prostor pogledu, mašti i pitanju.

Nešto slično možda se danas događa s europskim crkvama.

Praznina koja nastaje kada se klupe više ne pune kao nekada može se promatrati isključivo kao dokaz poraza, kao golemi arhitektonski ostatak vremena u kojem je kršćanstvo imalo drukčije mjesto u društvu. Može, međutim, postati i pitanje upućeno samoj Crkvi o tome je li spremna otvoriti svoje prostore ljudima čiji put prema svetome, tišini, zajednici ili jednostavno smislu više ne izgleda kao put njihovih baka i djedova.

To ne znači pretvaranje crkava u bilo što samo kako bi zgrade preživjele. Ako iz prostora uklonimo sve ono zbog čega je bio drukčiji od ostatka grada, možda smo spasili zidove, ali smo izgubili upravo razlog zbog kojega ih je vrijedilo sačuvati. Mnogo je zanimljivije pitanje može li crkva ostati prepoznatljivo drukčiji prostor i onda kada čovjek koji kroz njezina vrata ulazi više ne zna točno što vjeruje ili uopće vjeruje li.

Budućnost crkvenih zgrada zato neće biti riješena samo restauratorskim projektima, pastoralnim reorganizacijama ni financijskim modelima. Prije svega toga morat ćemo odgovoriti čemu želimo da služe građevine koje smo stoljećima podizali na najvidljivijim mjestima svojih gradova i što bi društvo izgubilo kada bi iz njega nestala mjesta čija se vrijednost ne može potpuno objasniti njihovom korisnošću.

Najtužnije zato možda nije da u nekoj crkvi jednoga dana više neće biti dovoljno ljudi za nedjeljnu misu, nego da ćemo pred sobom još uvijek imati golema vrata prema transcendenciji, tišini i drugome čovjeku, a više nećemo znati zašto bismo ih ikome otvorili.