Život koji smo zakopali da ga ne bismo izgubili

Prošloga sam tjedna sjedio s jednom divnom osobom. Razgovarali smo o životu, o odlukama koje donosimo, ali i onima koje stalno odgađamo.

Iza mnogih njezinih riječi osjećao se strah. Prepoznao sam ga odmah. Godinama sam i sam dopuštao da odlučuje umjesto mene. Neke tuđe strahove razumijemo tek kada u njima prepoznamo svoje.

Zanimljivo je koliko ljudi ostaje u odnosima koji ih više ne griju, na poslovima koji ih iscrpljuju ili u okolnostima koje su odavno prerasli. Ne zato što ne žele drukčiji život, nego zato što ih plaši cijena promjene. Poznato nezadovoljstvo čini im se sigurnijim od nepoznate mogućnosti sreće.

Ali i neodlučnost je odluka.

I odustajanje ima svoju cijenu. Strah nam rijetko oduzme život odjednom. Uzima ga malo-pomalo, sa svakom riječju koju smo prešutjeli i svakim korakom koji se nismo usudili učiniti. I tako, pokušavajući ništa ne izgubiti, ponekad izgubimo ono najvažnije.

Upravo me na to podsjeća treći sluga iz Isusove priče o trojici i njihovim talentima. Za razliku od prve dvojice, koji su povjereni novac odlučili upotrijebiti, on je „otišao i iskopao rupu u zemlji pa sakrio novac svog gospodara”. Nije ga potrošio. Nije ga izgubio. Nije nikoga prevario. Kada se gospodar vratio, mogao mu je predati sve što je primio. Ništa nije nedostajalo. Osim onoga što je s tim darom mogao učiniti.

Kada strah postane naša savjest

Najzanimljivije je što treći sluga svoju odluku ne opravdava lijenošću ili ravnodušnošću. On priznaje da se bojao gospodara. Upravo se u toj rečenici otkriva nešto mnogo važnije od njegova odnosa prema novcu: način na koji doživljava onoga koji mu je nešto povjerio.

On gospodara doživljava kao čovjeka pred kojim je svaka pogreška opasna. I zato bira ono što mu se čini najsigurnijim: ne učiniti ništa. Nije li to iskustvo poznato i mnogim vjernicima? „Ne talasaj”, govorili su nam, često kao dobronamjeran savjet, a zapravo kao poziv da ne propitujemo, ne riskiramo i ne istupamo. I tako se čovjek s vremenom toliko navikne izbjegavati pogreške da zaboravi koliko je dobra mogao učiniti. Njegova se vjera pretvara u oprezno nastojanje da Boga ničim ne razočara, umjesto u slobodu da odgovori na njegovo povjerenje. Ali život se ne može živjeti samo tako da ništa ne pokvarimo.

S vremenom sam shvatio da hrabrost nije jednako raspoređena po svim dijelovima našega života. Moguće je bez velikog straha donositi teške odluke, preuzimati odgovornost i zauzimati se za druge, a istodobno biti nesiguran upravo ondje gdje nam je najviše stalo. I sam sam mnogo puta lakše podnosio tuđe negodovanje nego mogućnost vlastitog razočaranja. Lakše mi je bilo zauzeti se za nekoga nego priznati što je potrebno meni.

Možda je upravo to najveća tragedija trećega sluge. Toliko se bojao izgubiti ono što mu je povjereno da nikada nije otkrio što je s tim mogao učiniti.

Ne moramo biti savršeni da bismo bili vjerni

U ovoj prispodobi postoji još jedan detalj koji često ostaje u sjeni nesretne sudbine trećega sluge. Prva dvojica nisu dobila jednako mnogo. Jednome je povjereno pet talenata, drugome dva. Njihovi rezultati također nisu bili jednaki. A ipak obojica čuju isto priznanje.

To mi se čini osobito važnim u svijetu u kojemu gotovo sve mjerimo rezultatima. Koliko smo postigli, koliko zaradili, koliko nas ljudi prati, koliko smo uspješniji od drugih. Čak smo i vlastitu vrijednost počeli procjenjivati prema tome koliko smo produktivni.

Gospodar ne uspoređuje drugoga slugu s prvim. Ne pita ga zašto nije postigao više niti od njega očekuje ono što mu nikada nije povjerio. Obojici upućuje iste riječi priznanja. Kao da nas želi podsjetiti da ne moramo živjeti tuđi život kako bi naš vlastiti imao vrijednost.

Živjeti vjerno ne znači živjeti bez pogrešaka.

Tko se usudi živjeti, prije ili poslije morat će se suočiti i s vlastitim promašajima. Možda je zato jedna od najvećih zabluda pomiješati dobar život sa životom u kojemu nikada nismo pogriješili.

Što sam stariji, sve manje vjerujem ljudima koji su uvijek sigurni da su sve učinili ispravno. I sve više razumijem koliko je teško živjeti dobar život. Čovjek može imati najbolje namjere, iskreno željeti dobro, truditi se biti pošten, pažljiv i odgovoran, pa ipak pogriješiti. Može nekoga povrijediti i onda kada to nije želio. Može propustiti priliku, pogrešno procijeniti situaciju ili jednostavno zakasniti s onim što je trebalo učiniti na vrijeme.

To nije opravdanje za naše pogreške. Za njih trebamo preuzeti odgovornost, a kada je moguće, pokušati popraviti ono što smo pokvarili. Ali nije ni razlog da odustanemo od sebe ili od dobra koje još možemo učiniti.

Možda se vjernost ne očituje toliko u tome da nikada ne pogriješimo koliko u spremnosti da nakon pogreške ponovno pokušamo. Da se ne zatvorimo u vlastito razočaranje. Da ne dopustimo da nam jedan neuspjeh postane konačna presuda o vlastitom životu.

Život koji se usuđujemo živjeti

Isusova prispodoba nije jednostavna ni ugodna. Osobito je teško čitati njezin završetak i oštru osudu trećega sluge. Bilo bi nepošteno praviti se da tih riječi nema. Ali bilo bi jednako pogrešno cijelu priču svesti na prijetnju kaznom, kao da Isus želi proizvesti upravo onaj strah koji je trećega slugu paralizirao.

Možda nas ova prispodoba zato ne pita samo koliko smo učinili, nego i što nas je sprječavalo da učinimo ono što smo mogli. Koliko smo puta odustali od pomirenja ili se nismo usudili otvoriti ljubavi, samo zato što nismo znali hoće li nas s druge strane dočekati zagrljaj ili novo razočaranje. Život ne postaje dragocjen zato što smo ga sačuvali od svih rana, nego zbog svega što smo se, unatoč njima, usudili voljeti i darovati drugima.

Ne znam koliko ću još pogrešaka napraviti u životu. Vjerojatno više nego što bih želio. Ne znam ni koliko ću puta morati počinjati ispočetka. Ali znam da na kraju ne želim pred Boga donijeti savršeno očuvan život koji se nisam usudio živjeti. Želim mu donijeti svoj. Sa svim njegovim pokušajima, promašajima, ožiljcima i onim malim dobrima koja sam uspio učiniti. I nadati se da ću čuti: „Izvrsno, dobri i vjerni slugo.”