Žena kojoj je Pavao vjerovao: Tko je bila Feba?

O Febi znamo tek nekoliko redaka, ali dovoljno da sruši pojednostavljenu sliku prve Crkve. Pavao je naziva diakonos, preporučuje je rimskoj zajednici i očito joj povjerava ozbiljnu odgovornost.

Na kraju Poslanice Rimljanima, nakon svih velikih tema zbog kojih će se taj Pavlov tekst stoljećima čitati, komentirati i koristiti u nekim od najvažnijih teoloških rasprava kršćanstva, pojavljuje se žena o kojoj znamo gotovo ništa. Ono malo što o njoj ipak znamo dovoljno je zanimljivo da se zapitamo koliko je naša predodžba prve Crkve nastala čitanjem njezinih najranijih izvora, a koliko gledanjem prvoga stoljeća kroz institucije koje će se razviti mnogo kasnije.

Žena se zove Feba, a Pavao je zajednici u Rimu preporučuje kao osobu koju trebaju primiti kako dolikuje svetima i pomoći joj u svemu što joj bude potrebno. Naziva je diakonos crkve u Kenhreji, lučkom mjestu nedaleko od Korinta, te dodaje da je bila zaštitnica ili pomagačica mnogima, uključujući i njega samoga. Nekoliko redaka ne daje nam njezinu biografiju, ali daje dovoljno da pred nama više ne stoji anonimna članica jedne davne zajednice, nego žena kojoj Pavao očito pripisuje stvarnu odgovornost i ugled.

Upravo oko jedne riječi, diakonos, već se dugo vode rasprave.

Prevedemo li je jednostavno kao „đakonica“, suvremeni čitatelj gotovo neizbježno pomisli na današnji đakonat i raspravu o mogućnosti ženskoga đakonata, pa se dvije tisuće godina povijesti preskoče kao da se crkvene službe od prvoga stoljeća do danas nisu razvijale, mijenjale i institucionalizirale. Prevedemo li je, s druge strane, samo kao „službenica“, postoji opasnost da Febinu ulogu učinimo toliko neodređenom da iz teksta nestane upravo ono što je Pavlu očito bilo dovoljno važno da posebno naglasi.

Benedikt XVI. vrlo je precizno opisao tu napetost kada je 2007., govoreći o ženama u prvim kršćanskim zajednicama, podsjetio upravo na Febu. Naslov diakonos, rekao je, u to vrijeme još nije imao specifično hijerarhijsko značenje kakvo će crkvene službe dobiti poslije, ali je ipak izražavao stvarno vršenje odgovornosti te žene u korist njezine kršćanske zajednice.

To je možda i najbolja polazna točka jer nas čuva od dvije podjednako privlačne pogreške. Jedna bi od Febe napravila dokaz da je Crkva prvoga stoljeća već imala potpuno isti sustav službi kakav poznajemo danas, samo s drukčijim pravilima o spolu; druga bi u nekoliko žena koje se pojavljuju u Pavlovim poslanicama vidjela tek zanimljive sporedne likove, zato što se njihov način djelovanja ne uklapa uredno u crkvenu administraciju kakva će nastati stoljećima poslije.

Najraniji izvori nude složeniju, ali upravo zato zanimljiviju sliku.

Feba, naime, nije sama. Pavao spominje Prisku, koja zajedno sa svojim mužem Akvilom pripada njegovu najužem krugu suradnika, zatim Mariju, Trifenu, Trifozu i Perzidu, za koje posebno naglašava njihov rad u zajednici. U istom poglavlju pojavljuje se i Junija, žena oko čijeg se odnosa prema „apostolima“ još raspravlja, ali čija prisutnost među Pavlovim istaknutim suradnicima teško može biti slučajna. Djela apostolska poznaju Lidiju, trgovkinju grimizom čija kuća postaje mjesto okupljanja kršćana, dok Ivanovo evanđelje Mariju Magdalenu postavlja u jednu od najsnažnijih mogućih uloga prve kršćanske zajednice: ona je svjedokinja uskrsnuća koja vijest nosi učenicima.

Takav popis ne dokazuje sve ono što bi različite strane u današnjim crkvenim raspravama ponekad željele iz njega dokazati, ali dovoljno pouzdano ruši jednu pojednostavljenu sliku prema kojoj je kršćanstvo nastalo kao pokret u kojem su muškarci propovijedali, organizirali i donosili odluke, dok su žene negdje u pozadini osiguravale logistiku.

Pritom ni samu logistiku ne treba podcjenjivati. Prve kršćanske zajednice nisu imale župne dvorane, pastoralna vijeća, biskupijske urede, crkvene blagajne ni infrastrukturu kakvu će kasnija Crkva uzimati zdravo za gotovo; okupljale su se po kućama, a onaj tko je vlastiti dom, novac, društvene veze i ugled stavljao na raspolaganje novome pokretu često je omogućavao njegov opstanak. Granica između onoga što bismo danas nazvali „duhovnim“ i „organizacijskim“ radom u takvim okolnostima nije funkcionirala na isti način kao u kasnijoj institucionalnoj Crkvi.

Možda se upravo tu krije jedan od razloga zbog kojih žene prvih kršćanskih desetljeća tako lako nestaju iz naše popularne predodžbe Crkve.

Kada prošlost promatramo kroz institucije koje poznajemo danas, u njoj tražimo biskupe, prezbitere i đakone s jasno definiranim ovlastima, pa nam lako izmakne mreža ljudi čije službe nisu bile tako uredno razgraničene, ali bez kojih se zajednica nije mogla ni sastati, a kamoli širiti kroz gradove Rimskoga Carstva.

Kod Febe postoji još jedna mogućnost koja cijelu priču čini osobito zanimljivom. Među bibličarima je široko prihvaćena pretpostavka da je upravo ona odnijela Pavlovu Poslanicu Rimljanima njezinim primateljima. To se ne može dokazati s apsolutnom sigurnošću, ali način na koji je Pavao predstavlja zajednici na početku završnoga poglavlja snažno govori u prilog tome da je u Rim dolazila s njegovom preporukom i važnom zadaćom.

Bude li ta rekonstrukcija točna, njezin posao nije izgledao poput rada današnjega poštara koji zatvorenu omotnicu preda na adresi i nastavi svojim putem. Pisma su u antičkom svijetu bila namijenjena javnom čitanju, a osoba koja je putovala s njima mogla je poznavati autora, okolnosti nastanka teksta i pitanja njegovih primatelja. Neki istraživači zato idu korak dalje i smatraju mogućim da je Feba Poslanicu Rimljanima pred zajednicom i čitala te pomagala u njezinu razumijevanju, premda tu mogućnost treba razlikovati od onoga što možemo tvrditi sa sigurnošću.

Vrijedi ipak zastati pred samom slikom koja ostaje moguća i bez ikakva naknadnog ukrašavanja: jedan od tekstova koji će snažnije od gotovo bilo kojega drugog novozavjetnog spisa oblikovati povijest kršćanske teologije putuje prema Rimu, a osoba kojoj je Pavao povjerio da ondje bude primljena s punim povjerenjem zove se Feba.

Nema potrebe od toga stvarati više nego što izvori dopuštaju, jer je povijest prve Crkve dovoljno zanimljiva i bez popunjavanja njezinih praznina prema potrebama današnjih rasprava. Jednako bi, međutim, bilo pogrešno od nje napraviti manje samo zato što se ono što nalazimo ne uklapa sasvim uredno u sliku Crkve koju smo naslijedili iz mnogo kasnijih stoljeća.

Crkva koja danas pokušava razumjeti mjesto žena u vlastitoj strukturi ne može jednostavno preslikati prvo stoljeće na dvadeset i prvo, ali si jednako tako teško može priuštiti da zaboravi koliko je njezina najranija povijest bila raznolika. Prije svih kasnijih kanonskih definicija i precizno razgraničenih službi postojale su zajednice u kojima su žene otvarale svoje kuće, financirale misiju, poučavale, prorokovale, prenosile poruke, naviještale uskrsnuće i preuzimale odgovornost za zajednice koje su tek nastajale.

Feba je bila jedna od njih, ali Pavao nije smatrao dovoljnim samo spomenuti njezino ime među mnoštvom ljudi koje poznaje. Zajednici kojoj šalje svoje možda najambicioznije teološko pismo poručuje da je primi, da joj pomogne u onome što bude trebala i da ozbiljno shvati ženu kojoj je i on sam očito imao razloga vjerovati.