Bog kojega smo gledali, ali nismo vidjeli

Dalibor Milas

22.11.2026

Bog kojega smo gledali, ali nismo vidjeli

Envato

Božićne večeri u Mostaru otišao sam među beskućnike uvjeren da im imam što dati. Vratio sam se s nečim što nisam znao imenovati. Trinaest godina poslije još se pitam koliko puta gledamo ljude, a ne vidimo ono najvažnije.

Božić 2013. pamtim po onome što se nije dogodilo u crkvi. Nakon polnoćke u mostarskoj franjevačkoj crkvi, ispunjenoj do posljednjeg mjesta, svratio sam u samostansku zbornicu. Ondje su lokalni političari došli nazdraviti s fratrima. Dok su se oko mene izmjenjivali razgovori, čestitke i zdravice, osjećao sam kako između mene i svih tih ljudi raste neka nevidljiva udaljenost.

Nisam znao odakle dolazi ta samoća, a još sam manje razumio zašto je se toliko stidim. Bio je Božić, vrijeme kada bismo, barem prema nekakvom nepisanom pravilu, trebali biti veseli. Nisam se tu dugo zadržao. Povukao sam se u svoju sobu, ali ni ondje nisam uspio utišati pitanje što to sa mnom nije u redu. Sutradan sam ponovno slavio mise pred punim crkvama i govorio o božićnoj radosti koju sam toga časa i sam teško pronalazio.

Nakon odrađene večernje mise na Božić uzeo sam ono što je ostalo od večere u samostanskoj kuhinji i otišao beskućnicima koje sam već poznavao. Našli smo se na jednom mostarskom trgu, podijelili hranu i razgovarali. Za svakoga tko bi nas promatrao sa strane bio je to sasvim običan susret. Za mene nije.

Među tim sam ljudima prepoznao Boga, onoga istoga kojega sam toliko dugo tražio na drugim mjestima, ne shvaćajući da sam ga već mnogo puta susreo u njihovim licima. Njihovi se životi nisu promijenili, njihove nevolje nisu nestale. Promijenio se moj pogled. Izašao sam vani s uvjerenjem da im tu večer imam što dati, a vratio se s nečim što nisam znao ni imenovati. I danas mi je teško objasniti što se ondje dogodilo. Znam samo da se nisam vratio isti.

Kada čovjek postane svoja nevolja

U pomaganju drugima postoji opasnost koju rijetko priznajemo: lako ih počnemo gledati kroz ono što im nedostaje. Beskućnik postaje nedostatak krova nad glavom, siromašan čovjek njegovo siromaštvo, bolesnik njegova dijagnoza. Ne prestajemo nužno željeti im dobro, ali možemo prestati vidjeti sve ono što jesu izvan svoje nevolje.

Možda je lakše suočiti se s problemom koji možemo riješiti nego s čovjekom kojega nikada ne možemo do kraja razumjeti. Pomoć često ima jasan oblik: donesemo hranu, platimo račun, omogućimo smještaj. Susret nema tako uredne granice. On traži da drugome dopustimo biti više od nekoga komu smo potrebni.

A tu počinje i manje ugodna istina o nama samima. Ponekad je lakše pružiti ruku nego priznati da je i nama potrebna nečija. Dok pomažemo, znamo svoju ulogu: mi smo oni koji mogu, znaju i daju. U tome ima plemenitosti, ali ponekad i bijega od sebe. Dok god vlastitu vrijednost dokazujemo time što smo drugima potrebni, možemo izbjeći neugodno pitanje tko smo onda kada nemamo što ponuditi i kada i sami trebamo nečiju blizinu.

Možda zato istinski susreti imaju toliku ljekovitu snagu. Ne brišu naše strahove niti čudesno rješavaju naše probleme. Ali mogu nas osloboditi obveze da uvijek budemo jaki. Kad dopustimo da i čovjek kojemu pomažemo nešto daruje nama, prestajemo biti samo dobročinitelj i primatelj pomoći. Ostajemo dva čovjeka, svaki sa svojim ranama, svojom pričom i svojim dostojanstvom.

Kralj kojega nitko nije prepoznao

Na svetkovinu Krista Kralja Isus govori o posljednjem sudu i poistovjećuje se s gladnima, žednima, strancima, bolesnima i zatvorenicima. I oni koji su pomagali i oni koji nisu pitaju gotovo isto: „Gospodine, kada te to vidjesmo?”

Svi su ga gledali. Nitko nije znao da pred sobom ima kralja.

Stoljećima smo Boga smještali na prijestolja, okruživali zlatom i podizali mu veličanstvene crkve. Isus govori da je bio gladan, da mu je trebala odjeća, da je čekao posjet. Njegova se veličina ne očituje u udaljenosti od ljudske patnje, nego u blizini onima koji je nose. Uostalom, već se na Božić Božje lice pojavilo na licu nezaštićenog djeteta. Kao da nas Bog uporno pokušava naučiti gledati ondje gdje najmanje očekujemo veličinu.

To ne umanjuje vrijednost molitve ni liturgije. Ali ako slavimo Krista, a ne prepoznajemo dostojanstvo čovjeka izvan crkvenih zidova, nešto smo bitno previdjeli. To dostojanstvo ne ovisi o zahvalnosti, poslušnosti našim savjetima ili uspjehu u promjeni vlastitog života. Ono pripada čovjeku i onda kada mu ne uspijemo pomoći.

Evanđelje pritom nije tek nježna priča o blizini. Isus govori i o onome što nismo učinili: nismo nahranili, primili, posjetili. Odsutnost zla još nije prisutnost dobra. Ne možemo ispraviti svaku nepravdu, ali nije isto ne moći učiniti više i odlučiti ne vidjeti ono što bismo mogli.

Ono što smo mislili da dajemo

Od one božićne večeri prošlo je gotovo trinaest godina. Ne sjećam se više o čemu sam tada propovijedao ni kako su bile ukrašene crkve. Pamtim onaj trg, ljude s kojima sam dijelio hranu i neobičan osjećaj da je Bog, kojega sam tražio na tolikim mjestima, cijelo vrijeme bio bliže nego što sam mislio.

Od tada sam ga još mnogo puta previdio. Ponekad sam bio previše zauzet, ponekad uvjeren da već znam što drugome treba. Ali ostala je spoznaja da u susretu s ranjivim čovjekom ne moramo samo nešto dati. Možemo i primiti. I da se u tome nešto u nama može polako liječiti: naša zatvorenost, potreba da budemo važni, strah da bez svoje korisnosti ne vrijedimo dovoljno.

Možda Božje kraljevstvo nije samo obećanje za ono što nas čeka poslije smrti. Nešto od njega započinje već ovdje, onda kada drugome dopustimo biti čovjek, a ne naš projekt. Kada prestanemo gledati samo ono što mu nedostaje i ugledamo lice koje je cijelo vrijeme bilo pred nama.

Na taj sam trg došao s ostacima božićne večere, uvjeren da znam što tim ljudima nedostaje. Tek sam među njima shvatio koliko sam dugo tražio nešto što mi je cijelo vrijeme bilo pred očima.