Ako stroj može gotovo sve, što onda još znači biti čovjek?

Umjetna inteligencija sve uvjerljivije preuzima zadatke koje smo dugo smatrali posebno ljudskima. Pravo pitanje zato možda nije hoće li stroj postati poput čovjeka, nego hoćemo li čovjeka početi vrednovati kao stroj.

Papa Lav XIV. danas stiže u sjedište UNESCO-a u Parizu, gdje će govoriti u sklopu programa posvećenog ljudskom dostojanstvu, obrazovanju, kulturi i izazovima umjetne inteligencije. Mjesto je gotovo simbolički precizno: organizacija nastala kako bi povezivala obrazovanje, znanost i kulturu prima papu upravo u trenutku kada tehnološki razvoj iznova postavlja pitanje što će obrazovanje, znanost i kultura značiti u svijetu u kojem strojevi sve uvjerljivije sudjeluju u poslovima koje smo dugo smatrali posebno ljudskima.

Rasprava o umjetnoj inteligenciji uglavnom se zato vodi oko pitanja što će ona sljedeće moći napraviti. Hoće li zamijeniti dio programera, prevoditelja i grafičkih dizajnera, preuzeti određene poslove u liječničkoj dijagnostici, pisati književne tekstove koje neće biti jednostavno razlikovati od ljudskih, skladati glazbu, voditi tvrtke, pomagati u otkrivanju novih lijekova i jednoga dana obavljati velik dio intelektualnih poslova bolje i brže od prosječnoga čovjeka?

Sva su ta pitanja važna, ali iza njih se nalazi jedno neugodnije: ako uspijemo napraviti strojeve koji izvode velik dio onoga na čemu smo stoljećima gradili osjećaj ljudske posebnosti, što će nam tada zapravo značiti biti čovjek?

Zapadna filozofska tradicija vrlo je često čovjeka opisivala kao racionalno biće, pa su razum, jezik, kreativnost, sposobnost apstraktnoga mišljenja i rješavanja složenih problema postajali obilježja kojima smo sebe razlikovali od ostatka živoga svijeta. Današnji sustavi umjetne inteligencije nisu osobe i nemamo znanstveni konsenzus prema kojemu bi bili svjesni, ali njihov razvoj ipak pokazuje nešto što ljudskoj sujeti nije osobito ugodno: znatan dio ponašanja koje smo donedavno doživljavali kao pouzdan dokaz naše intelektualne posebnosti moguće je funkcionalno oponašati strojem.

Program može napisati sonet iako nikada nije bio zaljubljen, sastaviti molitvu bez vjere, govoriti o smrti bez vlastite smrtnosti i napisati ljubavno pismo premda nikada nije čekao osobu koja kasni. Rezultat pritom može biti dovoljno uvjerljiv da iz samoga teksta više nije jednostavno zaključiti je li iza njega stajao čovjek s vlastitim iskustvom ili sustav koji je naučio obrasce milijuna ljudskih iskustava opisanih riječima.

Upravo zbog toga pitanje ljudskoga dostojanstva postaje važnije, a ne manje važno, što strojevi postaju sposobniji.

Ako vrijednost osobe temeljimo na njezinoj produktivnosti, inteligenciji ili sposobnosti da neki posao obavlja bolje od drugih, tada smo opasnu logiku prihvatili mnogo prije pojave umjetne inteligencije. Po toj bi logici inteligentniji čovjek imao više dostojanstva od manje inteligentnoga, zdravi od bolesnoga, obrazovani od osobe s intelektualnim teškoćama, odrasli od djeteta, a radno učinkovit pojedinac od stare osobe koja više nikada neće proizvesti ništa što tržište može izmjeriti ili naplatiti.

Kršćanska antropologija čovjekovo dostojanstvo smješta na sasvim drugo mjesto. Ono nije nagrada za inteligenciju, produktivnost ili društvenu korisnost, pa ga čovjek zato ne gubi kada te sposobnosti oslabe niti onda kada se pojavi tehnologija koja ga u nekoj od njih nadmaši. Govor o čovjeku kao slici Božjoj upravo zato nije tvrdnja da smo najbrži računalni sustav u prirodi, nego da vrijednost osobe prethodi njezinoj korisnosti i ne može se svesti na rezultat koji proizvodi.

U dobu umjetne inteligencije ta tvrdnja prestaje biti samo teološka formula i postaje vrlo konkretno društveno pitanje, jer ćemo sve ozbiljnije morati razlikovati sposobnost od iskustva, rezultat od odnosa i simulaciju od života.

Stroj može prepoznati obrasce tuge u milijunima tekstova i proizvesti rečenicu koja čovjeku u određenom trenutku zvuči nevjerojatno empatično, ali iz toga još ne slijedi da išta osjeća dok je proizvodi. Može analizirati tisuće knjiga o smrti bez vlastite biografije koja će jednoga dana završiti, kao što može ponuditi sofisticiran odgovor na etičku dilemu bez činjenice da nakon te odluke mora nastaviti živjeti s njezinim posljedicama.

Ne znamo hoće li se takva granica jednoga dana pomaknuti. Znanost još nema jedinstveno objašnjenje ni ljudske svijesti, pa bi bilo jednako neozbiljno sa sigurnošću tvrditi da nikakav umjetni sustav nikada ne može razviti nešto što bismo opravdano nazvali sviješću kao i današnjim modelima pripisivati unutarnji život samo zato što s nama razgovaraju uvjerljivo. Pitanje je otvoreno, ali ljudsko dostojanstvo ne može čekati da laboratoriji jednoga dana donesu konačnu presudu o prirodi svijesti.

Prava kušnja umjetne inteligencije zato možda neće biti samo koliko ćemo sposobne strojeve uspjeti napraviti, nego što će njihova pojava učiniti našem načinu gledanja na ljude.

Društvo opsjednuto optimizacijom vrlo lako može čovjeka početi procjenjivati prema standardima tehnologije: brzini, stalnoj dostupnosti, količini proizvedenoga sadržaja, odsutnosti pogreške, predvidivosti i sposobnosti neprekidnoga rada. Ako takve kriterije prihvatimo kao mjeru vrijednosti, čovjek će tu utakmicu nužno izgubiti, ali ne zato što je tehnologija postala previše ljudska, nego zato što smo ljudsko počeli definirati prema onome u čemu je stroj po svojoj prirodi bolji.

Čovjek je spor, umara se, zaboravlja, mijenja mišljenje, ima tijelo koje stari i emocije koje ne poštuju raspored. Potrebni su mu drugi ljudi, ponekad donosi odluke koje ne može opravdati čistom računicom, za ljubav troši vrijeme koje se ne vraća i nema mogućnost resetirati život kada stvari krenu pogrešno. Upravo ono što iz perspektive savršene učinkovitosti izgleda kao niz nedostataka pripada iskustvu bez kojega ne bismo znali što znače ranjivost, odgovornost, oprost, strpljenje, vjernost ili briga za nekoga tko nam više ničime ne može biti koristan.

Zato pitanje budućnosti umjetne inteligencije nije samo kako zadržati ljudsku nadmoć u svijetu sve sposobnijih strojeva. Takvu nadmoć u mnogim područjima možda ionako nećemo zadržati, kao što je već odavno nemamo pred kalkulatorom u računanju ili automobilom u brzini. Mnogo važnije bit će sačuvati društvo koje neće iz tehnološke superiornosti izvesti moralni zaključak o ljudskoj inferiornosti, društvo u kojem čovjek neće morati biti najbrži, najprecizniji ni najproduktivniji sustav u prostoriji da bi njegova vrijednost ostala neupitna.