Mora li kršćanin sve tolerirati?

Poštovati čovjeka ne znači slagati se sa svim njegovim uvjerenjima. A tolerancija ne znači šutjeti pred nepravdom. Gdje završava pravo na različitost i počinje naša odgovornost da reagiramo?

Postoji neobičan trenutak u mnogim raspravama. Dok se međusobno ne slažemo, sve je još u redu. Onda netko izgovori: „Moraš poštovati moje mišljenje.” Obično se pritom ne traži samo pravo da se mišljenje iznese. Traži se i da ga nitko ozbiljno ne dovodi u pitanje. Kao da je neslaganje već samo po sebi uvreda.

Na Međunarodni dan tolerancije vrijedi razjasniti jednu gotovo zaboravljenu razliku. Poštovati čovjeka nije isto što i prihvaćati njegove tvrdnje. Svatko ima dostojanstvo. Nema, međutim, svaka tvrdnja jednaku težinu, niti je svako ponašanje prihvatljivo samo zato što ga netko smatra ispravnim.

Pravo na neslaganje

UNESCO je još 1995. u Deklaraciji o načelima tolerancije zapisao nešto što često izostavljamo iz prigodnih govora: tolerancija nije ni popustljivost ni ravnodušnost. Ne zahtijeva odricanje od vlastitih uvjerenja i ne podrazumijeva pristajanje na društvenu nepravdu. Naprotiv, počiva na priznanju prava drugoga da misli i živi drukčije, sve dok time ne ugrožava prava drugih.

Zvuči jednostavno, ali traži više od pristojnog osmijeha. Mogu smatrati da je nečiji politički, religijski ili moralni stav pogrešan, a ipak braniti njegovo pravo da ga iznese. Mogu s nekim voditi oštru raspravu, a da ga pritom ne svedem na karikaturu. Zapravo, poštovanje katkad počinje tek onda kada drugoga shvatimo dovoljno ozbiljno da mu se usudimo proturječiti.

Kršćanstvo tu ima vlastitu odgovornost. Istina je važna riječ u njegovu rječniku, ali prečesto zaboravljamo da posjedovanje odgovora nije isto što i posjedovanje čovjeka. Čim smo nekoga proglasili izgubljenim slučajem zato što drukčije vjeruje ili živi, prestali smo s njime razgovarati. Ostalo nam je samo govoriti o njemu.

Isus nije izbjegavao neslaganje

Evanđelja ne prikazuju Isusa koji svima povlađuje. Raspravlja s vjerskim autoritetima, dovodi u pitanje ustaljena tumačenja Zakona, raskrinkava licemjerje. No jednako uporno prelazi granice kojima su ljudi jedni druge držali podalje: sjeda za stol s prezrenima, dopušta da mu pristupe oni koje drugi žele ušutkati, pred tuđom ranjivošću ne provjerava najprije je li čovjek zaslužio njegovu blizinu.

Iz toga ne proizlazi da kršćanin mora sve smatrati jednako istinitim. Proizlazi nešto zahtjevnije: da vlastito uvjerenje nikada ne smije pretvoriti u dopuštenje za ponižavanje drugoga. Mogu osporavati nečije riječi, ali ne smijem zaboraviti da ih izgovara osoba čija vrijednost ne ovisi o mojoj suglasnosti.

Kada šutnja postaje suučesništvo

Postoji, međutim, i druga zamka. U ime mira katkad se od nas traži da ne uznemiravamo stvari. Da ne govorimo o zlostavljanju jer će to narušiti ugled zajednice. Da ne reagiramo na rasizam jer bi moglo doći do svađe. Da prešutimo ponižavanje slabijih jer „svatko ima svoje mišljenje”.

Ali ponižavanje nije tek mišljenje. Nasilje nije drukčiji pogled na svijet. Čovjek kojemu je učinjena nepravda ne treba našu neutralnost, nego zaštitu. Upravo se tu vidi razlika između tolerancije i ravnodušnosti. Jedna brani prostor u kojem možemo živjeti različiti. Druga okreće glavu kada netko taj prostor drugome oduzima.

I crkvene bi zajednice morale ozbiljno čuti tu razliku. Pozivanje na strpljenje, oprost i jedinstvo gubi moralnu težinu kada postane način da se žrtve utišaju, a moćni poštede odgovornosti. Nije svaka svađa znak nedostatka ljubavi. Katkad je upravo izostanak sukoba znak da se netko boji progovoriti.

Teška vještina zajedničkog života

Tolerancija nije oduševljenje svime što drugi misli, niti obveza da se odreknemo vlastitog suda. Ona je spremnost da živimo bez potrebe da drugoga preobratimo, ušutkamo ili ponizimo. Ujedno je hrabrost da jasno kažemo „ne” kada nečija sloboda postane izgovor za gaženje tuđe.

Možda bi zato, prije nego što od drugih zatražimo toleranciju, vrijedilo provjeriti što zapravo tražimo. Slobodu da budemo drukčiji ili povlasticu da nas nitko ne propituje? I prije nego što nekome zamjerimo netoleranciju, vrijedi se upitati branimo li svoj stav ili pravo da drugome uskratimo dostojanstvo.

Kršćanin ne mora sve tolerirati, ali nikada ne smije prestati gledati u drugome čovjeka. Kada se nepravda dogodi pred njegovim očima, upravo ga to poštovanje obvezuje da ne ostane nijem.

Ivan Horvat