Barbenheimer: blažena tjeskoba

Barbenheimer je globalni kulturni fenomen koji je nastao ovog ljeta istovremenim dolaskom u kina dva potencijalna (sad već stvarna) kino hita Barbie i Oppenheimer.

Riječ je o dva (naoko) potpuno različita filma, s potpuno (naoko) različitim tematikama. Filmofili diljem svijeta su ova dva filma počeli spontano povezivati i uspoređivati, tako da su izrađivali različite komične memeove koji su međusobno suprotstavljali filmove da bi u konačnici postali izvrsna besplatna promocija za oba filma.

Prvi od dva navedena filma posvećen je imaginarnim liku i lutki Barbie: radnja se vrti oko stereotipne Barbie u Barbielandu, koja svoj put u stvarni svijet započinje iznenadnom pojavom tjeskobne misli o smrti. Otud se radnja filma razvija kao propitivanje ideala koje barbika postavlja pred djevojčice i žene diljem svijeta kroz njezin susret s realnim svijetom i ulogom žene u njemu. Film je režirala jedna od najnadarenijih redateljica nove generacije, poznata po naslovima Lady Bird i Male žene, Greta Gerwing.

Nasuprot takvom maštovitom i šarenom svijetu Barbielanda, Oppenheimer je film utemeljen na stvarnim događajima i životu slavnog znanstvenika, oca atomske bombe, J. Roberta Oppenheimera. Film prati životni put genijalnog fizičara od njegovih studentskih dana do Projekta Manhattan, projekta koji svoju vrhunac ima u bombardiranju Hirošime i Nagasakija, sve do procesa protiv fizičara, u kojem se u pitanje dovodi njegova lojalnost Sjedinjenim Američkim Državama.

Oba filma doživjela su ogroman komercijalni uspjeh, opravdavši tako svoju kandidaturu za glavne ljetne kino-hitove.

Kritike filmova počele su još prije njihovog prikazivanja i mnogi su od ovih filmova očekivali da budu spasitelji(ce) duše Hollywooda, koji je već dug niz godina u vlasti superherojskih franšiza i bezumnih akcijskih filmova, osobito u kontekstu komercijalnog uspjeha, koji je uvijek najizraženiji u vrućim ljetnim danima. Čini se da je u tim prvotnim kritikama, na neviđeno, određenu prednost imao Oppenheimer, kao predstavnik „ozbiljnih“ filmova, ozbiljne tematike. I jedan i drugi film prepuni su Oskarom nagrađenim kadrom od kinematografa do glumaca i to je samo po sebi obećavalo određen uspjeh kod kritičara.

Nakon njihovih izlazaka u kinima diljem svijeta, filmovi su naišli na odobravanje velikog dijela publike i kritike. Međutim, također se javio određeni narativ koji je i jednom i drugom filmu pronalazio raznorazne mane, ponajprije na ideološkim osnovama. Na svjetskoj razini je ponajprije film o slavnoj Barbici doživio kritike zbog svog navodno ekstremnog feminizma i mizoandrije. Film o tvorcu atomske bombe naišao je na kritike pacifista koji su smatrali da veliča lik i djelo Oppenheimera te na otpor (ekstremne) desnice u Americi zbog navodno pristranog benevolentnog prikaza povezanosti glavnog lika s komunističkom partijom SAD-a.

Oba filma pogledao sam u prvom tjednu njihovog prikazivanja u hrvatskim kinima. Trudio sam se gledati ih što otvorenije i nepristranije.

I jedan i drugi film su prije svega kvalitetna umjetnička djela i kao takva zaslužuju suspenziju naših vlastitih predrasuda.

I jednom i drugom filmu mogu se naći prigovori, ali mogu se pronaći samo ako se fokusiramo na traženje istih, a ne na autentično gledateljsko iskustvo otvoreno za učenje.

Čini (mi) se da Barbie zaslužuje puno više poštovanja zbog samih svojih autora. Od Grete koja se uvijek trudila da njena feministička kritika društva bude utemeljena i uravnotežena. Pogotovo kada se uzme u obzir da je koautor filma njen životni partner, i sam genijalan redatelj, Noah Baumbach, onda možete razumjeti koliko je redateljici bilo stalo do toga da film ne bude jednostran.

Christophera Nolana vjerojatno nije potrebno ni predstavljati. Njegovo ime je samo po sebi dovoljno da privuče široke mase u kina. Scenarij njegovog filma pisan je u prvom licu i u tom treba tražiti razlog prividne pristranosti u Oppenheimerovu korist, svojom izvrsnom glumačkom izvedbom, Robert Downey Jr. pobrinuo se da sve ne bi bilo tako jednostrano i da protivnici Opiea dobiju svoj glas.

Razmišljajući kako povezati ova dva filma i kako im dati za pravo, progonila me misao koju Greta Gerwing usputno stavlja u usta jednog od likova u filmu Barbie koja objašnjava da je patrijarhat nastao zbog neugodnosti ljudske egzistencije i iz straha pred nemogućnošću shvaćanja smisla te iste egzistencije.

Strah mi je postao osnovni motiv za razumijevanje ovih filmova.

Strah je ono što podjednako muči one koji su izgradili patrijarhalan svijet, kao i one koji su osjećali neugodu gledajući film koji prikazuje (moguće) nepravednosti takvog svijeta. Strah je nagnao Amerikance da naprave atomsku bombu, jer je postojala realna opasnost da će ih u tome preteći nacisti koji su taj projekt započeli prije njih. Strah su Sjedinjene Američke Države željele posijati u kosti svih svojih protivnika bacivši atomske bombe i nakon što je opasnost prestala. Istodobno su ih bacili i zbog straha od velikog broja američkih žrtava ako se nastavi rat s Japanom. Strah je natjerao SAD i SSSR da se natječu u atomskom naoružanju u razdoblju Hladnog rata ( i do dana današnjeg).

Strah jednih od drugih još uvijek tjera mnoge muškarce i žene na međusobne sukobe i borbu za prevlast na području kulture i politike.

“U ljubavi nema straha jer savršena ljubav izgoni svaki strah.” Tako je to sročio pisac Prve Ivanove poslanice. U svojoj knjizi Kako radi psihodrama Vladimir Milošević piše o ključnom trenutku svake psiho(dramatske) terapije u kojoj se psihoterapeut nalazi u opasnosti da zbog stanja opće tjeskobe u psihodramatskoj grupi proces vrati u „kulturnu konzervu“ samo kako bi smanjio očiglednu tenziju. Time, prema Miloševiću, terapeut prekida tenziju, ali ujedno i ukida spontanost, koja je pretpostavka kreativnosti. Čini mi se da su svi naši postupci iz straha tek pokušaj prekidanja tenzije koju nam donosi tjeskoba uzrokovana nepoznatim prostorom kreativnosti. Kao da bismo mogli doći do puno kreativnijih i boljih rješenja samo da smo se još malo usudili ostati u stanju tjeskobe. Razumljivo, tjeskoba je često nepodnošljiva i bilo kakvo djelovanje čini se boljim od nedjelovanja, ali možda…

Možda je zato Kierkegaard toliko pažnje posvetio tjeskobi i baš nju promatrao prvim korakom prema slobodi. Možda ni gledatelji Barbenheimera ne bi trebali naprečac donositi zaključke, nego bi mogli pokušati još samo malo prebivati u području tjeskobe koju ovi filmovi bude u gledateljima.