Je li teologija znanost?

Nije nikakva tajna da su mnogi prirodni znanstvenici bili teolozi (Darwin, Teilhard de Chardin, Gregor Mendel, Georges Lemaître te brojni drugi fizičari, kemičari i astronomi).

I sama teologija je također akademska disciplina koja znanstvenim metodama, primjerice, proučava Bibliju te kritički propituje (kršćansku) religijsku tradiciju i traži smislene odgovore na najnovija pitanja modernog čovjeka.

Jučer smo proslavili spomendan sv. Ignacija Lojolskog, čiji je red uvelike doprinio razvoju modernih znanosti.

No u pojedinim se krugovima sve češće zna čuti pitanje “Po kojoj je logici teologija uopće znanost?” te se pritom uvijek iznova iznose prigovori protiv teologije kao znanosti, a time i protiv teologije na sveučilištima.

Brojne prigovore možemo sažeti u tri najčešća argumenta:

1. Teologija se bavi vjerom, a ne znanjem. Stoga ona nema što raditi u znanstvenom svijetu.
2. Bog i ostale vjerske formule ne mogu se dokazati, a znanost barata dokazima.
3. Teologija nije bez predrasuda zato što je od samog početka vezana za određene dogme.

Što se tiče prvog argumenta: da, vjera nije znanje/znanost. O tome se može puno toga i reći i napisati. No teologija zapravo nije vjera nego promišljanje vjerskih obrazaca. To je poput razlike između proživljene povijesti i povijesti kao znanosti, između političkog djelovanja i politologije. Znanost dakle nastaje kao “refleksija” ili promišljanje izvjesnog djelovanja te stoga uvijek ima drugačiji status. Ni proživljena povijest ni političko djelovanje također nisu oblici znanja, pa nitko opet ne dovodi u pitanje ni povijest ni politologiju kao znanost.

Drugi argument odnosi se na dokazivost. Dokazi nipošto nisu tipični za sve znanosti. O dokazima možemo govoriti samo u kontekstu formalnih i prirodnih znanosti i to samo u ograničenoj mjeri. I ovdje je u fokusu, primjerice, rad s teorijama koje su previše sveobuhvatne da bi ih se tek tako moglo dokazati. U humanističkim i kulturološkim studijima dokazivanje u pravilu nije ni moguće. Umjesto toga, naglasak je na argumentima i određenim znanstvenim postupcima i metodama, kao što su filološke, empirijske i interpretativne metode. Teologija također primjenjuje iste metode i standarde racionalnosti koje koriste ostale humanističke i kulturološke znanosti i koje ih i čine znanstvenima: filozofsko-argumentativna metoda temelj je sustavne teologije. Nemoguće je raditi na egzegezi Biblije i analizi crkvene povijesti bez primjene povijesno-kritičke, arheološke i filološke metode. U religijskoj pedagogiji i pastoralnoj teologiji ključnu ulogu igraju pak sociološke, psihološke i empirijske metode.

Treći argument odnosno prigovor je specifičan. Što se tiče povezanosti s Crkvom kao institucijom, teologija u znanstvenom kontekstu ovdje ima doista specifičan položaj. Budući da ona ne promatra religije sa što neutralnije distance (to su, primjerice, religijske znanosti), katolička, protestantska, pravoslavna, židovska, islamska… teologija nastoji promišljati samu religiju iz njezine unutrašnjosti odnosno iznutra. Zašto se, pored religijske znanosti, religijske sociologije, religijske filozofije i religijske psihologije, isplati imati i teološku perspektivu jedne religije? Zato što je religija kompleksno polje, u kojem perspektiva neutralnog (i izvanjskog) promatrača sa strane može biti samo jedna perspektiva, ali ne i ona sveobuhvatna. I u drugim poljima, kao što je npr. etnologija, utvrđeno je kako je znanstveno i istraživački relevantno hoće li netko zauzeti perspektivu promatrača ili će svjesno prihvatiti perspektivu sudionika. I jedan i drugi pristup su legitimni i dobro je imati oba. Kada su obje perspektive metodološki čiste te s jasno postavljenim premisama, onda su obje jednako znanstvene.

O tome zašto se teologija ni u vlastitoj zajednici ne vrednuje i konstantno ignorira te o sukobu teologa kao istraživača, znanstvenika i tražitelja s jedne te biskupa i kardinala s druge strane također se može mnogo toga ispisati. No o tome drugi put.

dm