Biesinger: “Učiteljstvo više cijeni celibat nego euharistiju”

Umirovljeni profesor religijske pedagogije iz Tübingena Albert Biesinger upozorava da bi prva pričest za mnoge mlade katolike istovremeno mogla biti i posljednja, ako se neke stvari ne promijene.

Albert Biesinger se cijeli život bavi prvopričesničkim vjeronaukom. No vremena su se promijenila. Ovaj teolog u svom razgovoru za katholisch.de upozorava da nam je potrebno više svećenika. Zainteresiranih ima dovoljno, ali koči ih celibat. Na Amazonskoj sinodi 2019. sinodalni predstavnici su glasovali za ređenje oženjenih muškaraca (“viri probati”). Biesinger smatra pogreškom to što papa Franjo nije uvažio ovaj prijedlog biskupa iz Amazonije.

Profesore Biesinger, Vi se već pedesetak godina bavite religijskom pedagogijom i prvopričesničkom katehezom. Što se sve promijenilo tijekom vremena?

Biesinger: Prije Drugog vatikanskog sabora, dok sam i sam bio dijete, roditelji nisu bili uključeni u pripremu svoje djece za prvu pričest. Župnik je odrađivao sve: to je zapravo bila frontalna nastava. Moje su roditelje pozvali kada je trebalo odlučiti koje će odijelo dijete nositi te koja će im svijeća trebati. Nakon Drugog vatikanskog sabora sami su roditelji počeli pripremati djecu za prvu pričest. Bio je to značajan korak u odnosu na ono što se događalo ranije. No to nije bilo dovoljno, jer se u  zemljama njemačkog govornog područja zanemarivala činjenica da su roditelji jako bitni ne samo na putu pripreme za prvu pričest nego i nakon toga te da bi same župe trebale podupirati i motivirati roditelje na sudjelovanje u pripremi vlastite djece za ovaj sakrament. Prvopričesnička priprema treba dakle počivati na tri stupa: obitelj, župa/liturgija, dječja skupina.

Danas je situacija drugačija: sve je više onih koji napuštaju Crkvu; sve se više govori o krahu župnog pastorala i privatizaciji vjere. Roditelji postavljaju ono općenito pitanje: “Slati svoje dijete u župu ili ne?”. Što biste Vi rekli na sve to?

Biesinger: Pa prvu pričest kao obiteljsku katehezu mogu toplo preporučiti svima zainteresiranima. Ovaj model je neovisan o ljutnji ili razočaranju zbog nesposobnosti Crkve reformirati se. U velikim gradovima broj prijava za prvu pričest znatno opada, čemu pridonosi i činjenica da neki roditelji doista više ne žele svoju djecu povjeravati “ovakvoj Crkvi”. Nije nikakva tajna da su za takvo stanje krivi i crkveni poglavari i velikodostojnici. Napravili su ozbiljne greške, a neki od njih ih i dalje čine. No moje je iskustvo da su roditelji i djeca koja su na putu pripreme za prvu pričest doista srcem prisutni, ako ih pratimo na stručan i inovativan način.

Dušobrižnički teritoriji su sve veći, a gradovi sve anonimniji.

Biesinger: To je istina. Tzv. dušobrižnički prostori su sve veći. Većina župa se sve češće spaja u veće dušobrižničko-administrativne jedinice. I to postaje veliki problem. Koliko ima smisla pripremati djecu za prvu pričest sa sviješću da će u ovim ogromnim “jedinicama” jako rijetko imati priliku slaviti svetu euharistiju.

U takvim zajednicama Crkva zbog nedostatka svećenika sve više gubi mogućnost slavljenja euharistije.

Što želite reći?

Biesinger: Crkva je sama kriva što više ne može toliko često slaviti euharistiju sa zajednicom. Usudio bih se čak reći da Crkva nešto otima novim generacijama. Ona “ubija” slavlje euharistije zato što više cijeni celibat nego mogućnost redovitog slavlja euharistije na licu mjestu u sad već katolički opustošenim selima i gradskim četvrtima. Propust Učiteljstva je što više cijeni celibat nego euharistiju.

Koje će biti posljedice, ako se po tom pitanju ništa ne promijeni?

Biesinger: Crkva nastavlja gubiti svoju karizmu i dio svog poslanja. Euharistija će nažalost postati besmislena jer će biti zaboravljena. I tada će se slavlje euharistije, koja je istovremeno i dar i zadatak, nekako izgubiti. Moj prijedlog je zapravo “konzervativan” i potječe iz prvih stoljeća, kada smo imali oženjene svećenike. Tko želi sačuvati euharistiju, čuva jedan od najvažnijih elemenata naše Crkve. Celibat nije jedan od najvažnijih.

Koja su moguća rješenja? 

Biesinger: Crkva bi trebala ponovno omogućiti redovitije slavljenje euharistije. U konačnici, to je moguće samo ako imamo dovoljno onih koji mogu i žele predvoditi euharistijsko slavlje. U ruralnim krajevima to može biti primjerice jedan poljoprivrednik poznat zajednici kojeg ćemo osposobiti za svećenika. Slično kao što sam ja sveučilišni profesor i trajni đakon. Zašto u nekom drugom selu ne bismo imali informatičara, učitelja, liječnika ili industrijalca koji bi s manjim zajednicama mogli slaviti euharistiju? Tako bismo možda mogli spasiti euharistiju. Inače će Crkva koja nije sposobna za reformu naškoditi samoj sebi. Otvoreno je pitanje zašto još prije 40 godina nismo počeli konkretnije razmišljati o oženjenim muškarcima kao potencijalnim svećenicima. Iako je to nekima nezamislivo, danas je vrijeme razmišljati i o ženama kao predvodnicama euharistijskog slavlja. To ni na koji način ne proturječi crkvenoj tradiciji koja se uvijek mora razvijati.Kako to mislite?

Biesinger: Pa jedan takav koncept nije u suprotnosti s tradicijom Crkve. Naime, vjernost tradiciji ne znači da je Crkva u svakom smislu posvećena samo svojoj svršenoj povijesti nego i onoj budućoj, za koju Crkva također mora imati spremne odgovore i mogućnosti. Inače, to je već 1991. napisao kardinal Gerhard Ludwig Müller na temelju svojih iskustava u Andama u Peruu.

Što ova problematika znači za pripravu za prvu pričest?

Biesinger: Roditelji bi trebali sami organizirati redovite roditeljske sastanke te također zajedno pripremati liturgijska slavlja. To je moguće na jednom obiteljskom susretu koji završava zajedničkom liturgijom koju mogu zajedno organizirati i obitelji i pratitelj, čak i ako nema župnika.

Na Sinodalnom putu bilo je različitih stavova koji su naglasili da bi htjeli slaviti euharistiju u svojim redovničkim, župnim ili mjesnim zajednicama. Biste li Vi također mogli zamisliti da se euharistija slavi po obiteljima ili u susjedstvu?

Biesinger: Ne, to se ne može zamisliti bez svećenika. Za slavlje euharistije potrebni su svećenici. Ni roditelji ni djeca ni pastoralni suradnici ni đakoni ne mogu nadomjestiti činjenicu da nema tko predvoditi euharistijsko slavlje. Za primanje svećeničkog reda potrebni su danas nešto drugačiji uvjeti. Laž je tvrditi da nema zainteresiranih oženjenih muškaraca. Mislim da je ovdje riječ o još jednom “zataškavanju”.

Možete li to potkrijepiti dokazima?  

Biesinger: Zajedno s moralnim teologom iz Bonna Jochenom Sautermeisterom proveo sam pilot-istraživanje među mladim studentima teologije na većim sveučilištima o njihovoj predodžbi oženjenih svećenika, također i u civilnim profesijama. Istraživanje je pokazalo da bi znatan broj mladih teologa volio primiti svećenički red, kada bi opcija oženjenih svećenika bila moguća. Svatko tko tvrdi da bez celibata više ne bi bilo svećenika jednostavno širi lažne vijesti.

Biesinger: Lehramt schätzt Zölibat höher als Eucharistie – katholisch.de

S njemačkog preveo Maksim Morlakov.