Chiara Corbella Petrillo u feedu: kako se tragedija pretvara u moralni klik

Priča o Chiari Corbelli Petrillo u viralnim objavama više ne funkcionira kao svjedočanstvo, nego kao format: tragedija se pakira za algoritam, a vjera pretvara u moralni klik.

Na društvenim mrežama svetost sve češće dolazi u formatu koji bi i najuporniji marketinški odjel pozdravio: fotografija, zapovjedni ton, malo romantike, zatim klinika kao horor, pa liturgijski kadar za kraj. “Pogledajte ženu na fotografiji. Zapamtite je.” To nije poziv na razmišljanje, već na pamćenje lica. U digitalnom svijetu, onaj tko nema prepoznatljivo lice često ostaje bez priče, a priča koja “ne radi” teško prolazi kroz sito algoritma.

Objava o Chiari Corbelli Petrillo, koja se munjevito širi, nije samo pripovijest o jednoj ženi i jednoj obitelji. Ona je ogledalo načina na koji se danas proizvode emocije, a ponekad i moral. Čak i kad polazi od stvarne i potresne biografije, tekst je skrojen tako da tragedija postane pogonsko gorivo, a svetost unaprijed programirani ishod: ne sporog razlučivanja, već brzog dijeljenja.

U samom središtu problematičnosti stoji jedna naizgled bezazlena rečenica: “Bit će to najljepša svetica Katoličke Crkve.” Teološki gledano, to je kratki spoj. Svetost se u katoličkoj tradiciji ne mjeri estetikom, nego istinom življenja, ljubavlju koja se ne pretvara u samoreklamu, poniznošću koja ne traži publiku. Kad svetost postane “najljepša”, ona se prevodi u logiku natjecanja, rangiranja i pogleda. Nije potrebno mnogo cinizma da se shvati kamo to vodi: umjesto da pred svetima stojimo kao pred svjedocima, počinjemo ih promatrati kao “lica” koja se mogu uokviriti i prodati. Kao da je nebeski kalendar zapravo kampanja s ambicioznim vizualima.

Naravno, ono što u ovoj objavi nosi najveću emocionalnu težinu nisu estetika ni retorika, već djeca: dvoje djece koja umiru ubrzo nakon rođenja i majka koja potom obolijeva od raka. To su činjenice koje zaslužuju duboko poštovanje, diskreciju i šutnju koja ne bježi od boli. A upravo tu se događa ključna transformacija: bol se u tekstu ne ostavlja da bude bol, već se oblikuje u dramaturgiju. Medicinski nalazi dolaze kao pucnji, minute života se broje kao da preciznost sama po sebi daje dodatnu “svetost”, a čitatelj se vodi od šoka do šoka, sve dok ne dođe do eshatološkog kadra: “Svjetiljke su upaljene, čekamo Zaručnika.” U tom trenutku priča ne završava, već se zatvara kao video koji je odradio svoju funkciju.

Takve objave imaju jednu specifičnu moć: one ne traže razumijevanje, nego reakciju. Ne pozivaju na molitvu, već na dijeljenje. Ne ostavljaju prostor ambivalenciji, već traže čistu emociju, čisti stav i čistu pouku. U tome je i etička zamka. Jer kad patnja postane sredstvo, ona prestaje biti susret s tajnom, a pretvara se u argument. U pozadini se može nalaziti pro-life poruka, idealizacija braka ili potreba da se svijetu pokaže “dokaz” da je vjera pobjeda. No u svakom slučaju, tragedija se pretvara u retorički kapital: tko bi se usudio postaviti pitanje kad su u kadru mrtva djeca? U takvom aranžmanu, emocija ne otvara srce; ona zatvara raspravu.

Najzlokobniji moment objave, po mom sudu, nalazi se pri samom kraju: “Na videu sprovoda primijetio sam da nitko nije plakao. Nitko. Samo ja.” To je rečenica koja se doima pobožnom, a u biti je moralno agresivna. Sugerira da je “ispravan” vjernički stav odsutnost suza, kao da je nada isto što i emocionalna sterilnost. A zatim čitatelju nameće i sekundarni zadatak: ako se ne slomiš na vrijeme, ako ne pustiš suzu na pravom mjestu, možda si hladan. Možda nisi dostojan. Možda nešto s tobom nije u redu.

No kršćanska tradicija, kad je ozbiljna, ne govori tako. Ona ne obećava da vjera briše bol; ona tvrdi da bol neće imati posljednju riječ. Ne ukida suze, već im daje smisao. I ako postoji nešto duboko nevjerno u viralnom prikazu svetosti, to je upravo ideja da se svetost prepoznaje po tome što “nitko ne plače”. Kao da je uskrsnuće psihološki trik, a ne događaj nade. Kao da je križ tek kratka epizoda između dvije pobjedničke scene.

Ono što se ovdje događa moglo bi se nazvati algoritamskom pobožnošću. U toj vrsti pobožnosti, znakovi služe uvjeravanju: franjevački TAU, kapelica, obnova zavjeta, bijelo ruho, buket lavande, kardinal, mnoštvo svećenika. Sve su to elementi koji čitatelju poručuju: “ovo je pravo, ovo je sveto, ovo je neprikosnoveno.” Ali znakovi nisu dokaz. Oni su pečati dojma. U dobrom slučaju mogu pomoći da se prisjetimo dubljeg smisla; u lošem slučaju postaju scenografija koja prekriva ono najvažnije: konkretnu ljudsku patnju koja se ne može svesti na pouku.

Zato mi se čini važnim reći nešto jednostavno, gotovo neugodno banalno: Chiari ne treba da je pretvorimo u sadržaj. A njezinoj djeci ne treba da ih pretvorimo u argument. Ako želimo biti pošteni prema toj priči, onda moramo priznati i ono što viralni format ne podnosi: da su ti ljudi vjerojatno bili i slomljeni, i uplašeni, i ljuti, i tihi, i umorni, i ponekad bez riječi. Da su imali trenutke kad su mogli samo šutjeti. Da njihova vjera nije bila “materijal”, već odnos, a odnos s Bogom nije Instagram-highlight, nego često noć koja se preživljava sat po sat.

I onda se pitanje vraća nama, ne njima: što mi tražimo dok dijelimo ovakve objave? Tražimo li doista istinu i suosjećanje, ili tražimo osjećaj da smo na “pravoj strani”, da smo odradili svoj mali ritual dobrote pritiskom na tipku? Dijeljenje može biti oblik solidarnosti; jednako tako može biti zamjena za solidarnost. U tom smislu, algoritam je genijalan: daje nam osjećaj moralne angažiranosti bez stvarnog rizika.

Ako je Chiara doista svjedokinja vjere, onda nam njezina priča ne bi smjela služiti da se osjećamo bolje, već da budemo bolji. Ne da brže sudimo, već da sporije govorimo. Ne da tragediju estetiziramo, već da je poštujemo. Svetost nije “najljepša”. Svetost je istina koja ne traži publiku, ljubav koja se ne hrani tuđom boli i nada koja ne glumi da suze ne postoje.

A kad se sljedeći put pred nama pojavi objava koja nas želi natjerati da “zapamtimo lice”, možda je najkršćanskiji čin upravo suprotan: ne zapamtiti lice radi dojma, nego zapamtiti da iza svake viralne priče stoji nečiji život koji nije nastao da bude dijeljen, već da bude ljubljen.