Dok mi završimo svoje njive | Evanđelje o odgađanju

Neke odnose ne uništi to što smo prestali voljeti, nego to što smo predugo vjerovali da imamo vremena voljeti kasnije.

„Evanđelja su puna paradoksa i mjesta na kojima se čovjek može opeći“, zapisao je Španjolac Miguel de Unamuno. Današnje evanđelje jedno je od njih: bez mnogo okolišanja uvodi nas ravno u nemir. Isus govori o kralju koji priprema svadbu svome sinu, ali se slavlje brzo pretvara u nešto mračnije: uzvanici odbijaju doći, glasnici bivaju napadnuti, nasilje rađa novo nasilje, grad završava u plamenu, a dvorana se na kraju puni ljudima pokupljenima s raskrižja. Kao da gledamo najnoviju seriju na HBO-u.

Ne treba taj grubi dio prispodobe uljepšavati. Bitno je ovdje imati na umu da Matej piše u sjeni razorenog Jeruzalema, u vremenu u kojem su se katastrofe olako tumačile kao Božja kazna. Ne moramo zato od kralja iz priče praviti Boga koji jedva čeka kazniti neposlušne. Ali ne trebamo ni otupiti ono neugodno: poziv je ozbiljna stvar.

Najzanimljiviji mi zato nisu oni koji ubijaju kraljeve sluge. Takve je lako osuditi. Zanimljiviji su oni koji jednostavno ne dolaze. Jedan odlazi na njivu, drugi za svojim poslom. Pozvani su, ali imaju nešto važnije.

Na ovome mjestu ova drevna priča postaje suvremena.

Kad misli nisu dovoljne

Život mi je već dugo razvučen između nekoliko lokacija i ponekad uhvatim sebe kako sam svugdje nekako tu, a nisam uvijek stvarno prisutan. Na svakoj ostaju ljudi koje volim i s kojima bih volio provoditi više vremena. Putovanja, posao, rokovi, mejlovi. Ti su ljudi često u mojim mislima. Sjetim ih se usred dana, nasmijem se nekoj fori, pomislim kako bih im se trebao javiti.

No, tko od njih čita moje misli?

Misao sama po sebi ne stvara blizinu. Ne nazove, ne sjedne preko puta nas. Možda upravo one koje najviše volimo najlakše počnemo uzimati zdravo za gotovo, ne zato što nam manje znače, nego zato što smo sigurni da će biti tu. To je možda paradoks bliskosti: što smo sigurniji da će netko ostati, lakše zaboravimo paziti na njega dok je još tu.

Neke odnose ne uništi to što smo prestali voljeti, nego to što smo predugo vjerovali da imamo vremena voljeti kasnije

Netflix za to ima zgodnu funkciju: „Pogledaj kasnije“. Naletiš na najnoviji film i u tom trenutku ga ne možeš gledati. No, jedan klik i miran si: ništa nećeš propustiti, vratit ćeš se kad stigneš. Film će pričekati. Ponekad mi se čini da slične popise vodimo i u stvarnom životu. Javit ću se kasnije. Razgovarat ćemo kasnije. Ispričat ću se kasnije. Kasnije ću odvojiti večer za ljude do kojih mi je stalo.

Nevjerojatno brzo i Bog završi na toj listi.

Molit ćemo kad bude više mira. Vjerom ćemo se ozbiljnije baviti kad riješimo nekoliko hitnijih stvari. Bog će razumjeti. Bog uvijek razumije. Mogu se, uostalom, cijeli dan profesionalno baviti s Bogom, a ipak otkriti da za Boga samoga odvojim začuđujuće malo vremena.

Bog će vjerojatno razumjeti. Ali hoće li nas život čekati?

Kad poziv počnemo smatrati pravom

Tu valja pogledati kome Isus zapravo govori. Ne ljudima koji o Bogu ništa ne znaju, nego „glavarima svećeničkim i starješinama naroda“, religijskoj i društvenoj eliti koja je toliko dugo živjela u sigurnosti da pripada među uzvanike da je gotovo zaboravila kako poziv, ma koliko star i poznat bio, ipak traži odgovor. Njima govori da poziv nije isto što i odaziv.

Tu priča postaje neugodna i za nas koji se smatramo vjernicima, možda upravo zato što smo se na nju već navikli. Čovjek ne mora prestati vjerovati da bi se udaljio od onoga u što vjeruje; dovoljno je da mu vjera postane toliko poznata da je više i ne primjećuje, poput komada namještaja pokraj kojega svakoga dana prolazi. Kršteni smo, pripadamo tradiciji i dobro znamo njezin jezik i simbole. Sve je to vrijedno, ali čovjek se lako toliko udomaći u vlastitoj pripadnosti da zaboravi kako mjesto za stolom nije nešto što mu pripada samo zato što je oduvijek znao gdje se stol nalazi.

Otvorena vrata ne prelaze prag umjesto nas

Vrata su otvorena svima, ali vrata, koliko god širom bila otvorena, ne mogu prijeći prag umjesto nas. Možemo znati gdje je kuća, poznavati domaćina i ponašati se kao stari gosti, a ipak ostati vani, uvjereni da ćemo ući kada nam bude zgodnije. Tim je čudnije što nas s druge strane ne čeka ni ispit, ni radna akcija, ni sudsko saslušanje, nego svadba: stol, hrana i piće, razgovor, veselje, ljudi. Isus kraljevstvo Božje uspoređuje upravo s gozbom na kojoj se od nas traži nešto što nam je možda postalo teže od rada: da dođemo, sjednemo i budemo tu.

Jer prisutnost ima cijenu.

Ne možeš na gozbu, a ostati na njivi. Vrijeme koje pokloniš čovjeku više ne možeš potrošiti na nešto drugo. Molitva neće odgovoriti na poruke, večer provedena s prijateljem neće završiti onaj projekt koji te čeka na laptopu. Ljubav je u tom smislu strašno nepraktična: traži vrijeme koje smo mogli potrošiti na nešto „korisnije“. Možda upravo zato tako često biramo svoje „njive“.

Na kraju se dvorana ipak puni „dobrima i zlima“, ljudima koji se možda ni po čemu drugome ne bi našli za istim stolom. Bog očito ne traži besprijekorno društvo. Ali činjenica da su vrata otvorena svima ne znači da je svejedno hoćemo li kroz njih proći.

Između gozbe i njive

Možda u svakome od nas žive oba čovjeka: onaj s raskrižja koji još ne može vjerovati da je netko baš njega pozvao za stol i onaj koji je poziv toliko puta čuo da ga uzima zdravo za gotovo, kao zvono s obližnje crkve na koje se stanovnici ulice s vremenom naviknu. Jedan se čudi što je uopće pozvan, drugi je već toliko siguran u svoju stolicu da se ponaša kao da gozba može početi kad njemu odgovara. A možda je upravo između njih dvojice smješten najveći dio našega života.

Možda će nam se jednom pokazati da najveći problem nije bio u tome što nas Bog nije zvao niti što nam život nije davao dovoljno prilika. Možda su pozivi cijelo vrijeme bili tu, u ljudima koji su nas čekali, razgovorima koje smo odgađali, večerima za koje smo mislili da će se ponoviti i malim trenucima za koje nismo znali da se više nikada neće vratiti.

Zvao je.
Ljudi su zvali.
Život je zvao.

Problem je bio što smo bili uvjereni da ćemo nekad kasnije moći navratiti.