Kad Duh probija prve brane: o čovjeku, Bogu i oprostu

Upoznati čovjeka ponekad je prvi korak prema Bogu. Na Duhove razmišljamo o Duhu koji ne vlada, već oslobađa – i o oprostu koji otvara ono što je bilo zatvoreno.

Upoznati čovjeka nešto je duboko i lijepo. Nije to čin koji se dogodi odjednom – to je zapravo proces, polagani prelazak preko mostova koje ni ne znamo da prelazimo. Korak po korak, približavamo se nekome tko nam je još donedavno bio stran. Taj put vodi izvana prema unutra: najprije susrećemo lice, pokret, boju glasa, šutnju među rečenicama. Zatim, ako ostanemo dovoljno dugo, otvaraju se dublji slojevi – životna priča, rane koje se na prvu ne vide, iskustva koja oblikuju govor, pogled, nadu.

Kad povjerenje naraste – ta krhka biljka koja traži vrijeme i tišinu – otkrivaju se želje, strahovi, misli koje nikad nisu bile izgovorene. No često, čak i u najdubljoj bliskosti, dolazimo do granice gdje riječi prestaju. Ne zato što drugi ne želi govoriti, već zato što ni sam više ne zna kako. To mjesto nalikuje na trnovit grm kupine – isprepleten od boli i ranjivosti, ali možda i s tragom slatkog ploda. Ili tek sjećanjem na slast koju je nekad nosio.

Ponekad, međutim, ta granica skriva ne tjeskobu, već radost – duboku, neizrecivu, gotovo dječju. Kao da iza zida postoji izvor života, ali bez puta koji vodi do njega. I sve to – i bol i radost – ne bismo mogli naslutiti u drugome da ih nismo barem u tragovima otkrili u sebi. I naša vlastita nutrina ostaje dijelom nedostupna – posebice kada joj pristupamo kao vlasnici, a ne kao gosti.

Susret s Bogom počinje kao susret s čovjekom

Za vjernika, upoznavati Boga slijedi sličan obrazac. Isprva nas zadivi vanjsko: sklad svemira, ljepota prirode, čudo života. To je prvi susret, kao kad u gomili prvi put pogledamo nekoga u oči. Potom dolazimo do Isusa iz Nazareta – čovjeka i učitelja, Božjeg lica okrenutog čovjeku. Njegov život i riječi vode prema Božjoj nutrini – nečemu što nije daleko ni apstraktno, već blisko, stvarno i tiho prisutno. No i taj put ima kraj – ne zato što završava, nego zato što uranja u tišinu. Samo čisto srce, kaže Isus u blaženstvima, može vidjeti Boga. A tko od nas to ima?

Na Duhove pjevamo: „Sjaju svjetla blaženog, sjaj u srcu puka svog.“ Apostol Pavao, gotovo s filozofskom preciznošću, piše da Duh „istražuje sve, pa i dubine Božje“, ali i ono što u čovjeku ostaje skriveno i samome čovjeku. Duh nije samo vjetar – on je dah koji ne zaobilazi, već prodire. On ne ruši – on otvara.

U Djelima apostolskim Duh je predstavljen kao oluja koja ispunja cijelu kuću. Nijedan zid ga ne može zadržati. On dolazi nepozvan, ali uvijek u pravi trenutak. Ulazi u srca – ne da bi zavladao, već da bi oslobodio.

Jer Duh Sveti nije arhitekt moći, nego inženjer milosti.

Ne gradi sustave vlasti, nego stvara putove praštanja. Ne postavlja prepreke, nego ih nadilazi.

U Evanđelju po Ivanu, uskrsli Krist dolazi kroz zatvorena vrata – ne zato što ignorira materiju, nego zato što ju je preobrazio. Njegovo tijelo više nije vezano zakonima prostora, jer ga nosi Duh – ne kao sredstvo, nego kao bit svega. Taj isti Duh udahnut je apostolima. Ali ne kao metafora, već kao zadatak: „Oprostite!“ Oprost tada postaje ključ – ključ koji otključava čovjekovu nutrinu, njegovu zatvorenost, njegovu bol.

Oprost: ključ za tuđa i vlastita vrata

U toj tišini, možda nam i pjesnici postanu vodiči. I dok čitam ovaj zadatak – oprostiti – možda me negdje iznutra dotakne i glas Rumija, pjesnika koji piše: „Budi svjetiljka, ili čamac za spašavanje, ili ljestve. Pomozi nečijoj duši da ozdravi. Iziđi iz kuće kao pastir.“

Ali što ako nisam uvijek bio svjetiljka?

Što ako sam šutio kad sam trebao govoriti, okrenuo se kad sam trebao ostati, prošao pokraj kad sam mogao podići?

Mogu li ja – koji često nisam bio ni svjetiljka, ni čamac, ni pastir – otključati sebi ono što pokušavam otključati drugima? Lako za druge, ali mogu li, polako i bez buke, oprostiti i samom sebi?

Možda upravo ondje gdje sam sebi najteže opraštam, Duh probija prve brane.

Na Istoku, u prvim stoljećima, vodio se prešutni rat među inženjerima. Egipatski su krotili Nil, Sirijci su pokušavali obuzdati Eufrat i Tigris. Na temelju toga nadmetanja nastala je pjesma koju su kršćani Sirije pjevali Duhu Svetome. Najprije su hvalili egipatske graditelje, zatim slavili one sirijske, ali su na kraju dodali: i kada bi postojao inženjer nad inženjerima, nijednu branu ne bi mogao sagraditi koju Duh Sveti ne bi mogao probiti.

Jer Duh ne poznaje prepreke.

On ih ne preskače.

On ih prožima.