Franjo Asiški nije htio biti prvi. Mi smo ga pretvorili u zvijezdu.

Malo je ljudi u povijesti kršćanstva koji su se toliko uporno pokušavali odreći moći, položaja i prava na prvenstvo, a nakon smrti dobili toliko mnogo njihovih simbola kao Franjo Asiški.

Osam stoljeća nakon njegove smrti njegovo je ime posvuda. Bazilike, trgovi, škole, redovi i udruge čuvaju uspomenu na čovjeka koji je želio živjeti bez vlasništva, titula i povlastica. Italija je od ove godine 4. listopada ustanovila kao nacionalni blagdan u njegovu čast, Crkva obilježava osamstotu obljetnicu njegove smrti, a lik siromaška iz Asiza postao je dovoljno velik da u njemu gotovo svatko može pronaći nešto svoje: mirotvorca, ekologa, mistika, zaštitnika životinja, pjesnika, reformatora ili čovjeka koji je evanđelje pokušao shvatiti toliko ozbiljno da je njegovo vrijeme u tome nerijetko vidjelo ludost.

Takva popularnost sama po sebi nije problem.

Povijest treba velika imena jer kroz pojedinačne biografije lakše razumijemo ideje, pokrete i preokrete koji bi bez ljudskoga lica ostali apstraktni. Postoji, međutim, neobična ironija u činjenici da se upravo oko Franje razvio jedan od najvećih kultova ličnosti u kršćanskoj povijesti, jer njegovi vlastiti spisi pokazuju gotovo sustavno nepovjerenje prema svemu što bi unutar zajednice jednoga čovjeka moglo učiniti važnijim od drugih.

Braću ne želi organizirati oko titule koja bi nekoga proglasila „prvim“. U Nepotvrđenom pravilu traži da se nitko ne naziva priorom, nego da svi budu fratres minores, manja braća, te da jedan drugome peru noge. Čak i kada u Testamentu govori o nastanku zajednice koja će se poslije proširiti čitavim svijetom, Franjo ne piše kako je jednoga dana odlučio osnovati veliki pokret, okupio sljedbenike i izgradio organizaciju, nego jednostavno kaže da mu je Gospodin dao braću.

U toj razlici nalazi se čitava jedna teologija moći. Veliki vođa svoju priču obično pripovijeda kroz ono što je sagradio, pokrenuo, ostvario i ostavio iza sebe, dok Franjo početak vlastite priče opisuje kroz ljude koje nije proizveo ni osvojio, nego primio kao dar.

Nakon njegove smrti smjer se gotovo potpuno obrće. Franjo umire 1226., već u srpnju 1228. proglašen je svetim, a samo dan nakon kanonizacije papa Grgur IX. polaže kamen temeljac bazilike koja će čuvati njegovo tijelo i učiniti Asiz jednim od velikih hodočasničkih mjesta kršćanstva. Priča o bratu koji je želio ostati malen postupno dobiva monumentalnost institucije, umjetnosti, arhitekture i kulta, pa čovjek koji nije želio biti prvi postaje jedan od najprepoznatljivijih kršćanskih likova svih vremena.

Ne treba u tome tražiti jeftinu optužnicu protiv Crkve, kao da je svaka institucija izdaja početne karizme. Zajednice moraju uređivati vlastiti život, čuvati pamćenje, donositi pravila i stvarati strukture žele li preživjeti svoju prvu generaciju, dok se čisti karizmatski pokreti koji sve vežu uz jednoga čovjeka često raspadnu upravo onda kada toga čovjeka više nema.

Mnogo ozbiljniji problem nastaje kada karizma prestane biti dar zajednici i postane razlog zbog kojega osobu koja je nosi više nije dopušteno ispravljati.

Iskustva nekih novih duhovnih zajednica posljednjih desetljeća pokazala su koliko opasna može postati kombinacija snažnoga osnivača, religioznoga autoriteta i skupine čiji se identitet gotovo potpuno veže uz njegovu osobu. Kada zajednica počne vjerovati da kroz jednoga čovjeka na poseban način govori Bog, kritika njegove odluke prestaje izgledati kao normalna provjera vodstva i lako počinje djelovati kao neposluh nečemu svetome.

Takav se sustav vrlo teško ispravlja iznutra jer čovjek koji počne postavljati pitanja više ne ulazi samo u sukob s autoritetom osobe iznad sebe. Mora se suočiti i s vlastitim strahom da će sumnjom izdati Boga, prijatelje, zajednicu i priču zbog koje joj se nekoć pridružio. Ako se poslije pokaže da je osnivač zlorabio svoj položaj, priznanje njegova prijestupa može se doživjeti kao prijetnja samom postojanju zajednice, pa zaštita počinitelja paradoksalno počinje izgledati kao zaštita poslanja, karizme i svega svetoga zbog čega su članovi ondje uopće došli.

Takav mehanizam nije rezerviran za religiju. Prepoznajemo ga u tvrtkama koje ne mogu zamisliti sebe bez osnivača, pokretima koji se poistovjete s jednim licem, obiteljima koje desetljećima kruže oko nepogrešivoga autoriteta i gotovo svakoj sredini koja vlastiti smisao previše koncentrira u jednoj osobi. Religiozni kontekst samo dodaje još jednu, iznimno snažnu razinu legitimacije jer vođa tada nije više samo sposoban, uspješan ili karizmatičan, nego može postati čovjek čija se navodna posebna blizina Bogu pretvara u razlog zbog kojega ga nije dobro previše propitivati.

Upravo tu Franjo postaje zanimljiv korektiv kultu koji se razvio oko njegova vlastitog imena.

Njegova minoritas, ideja malenosti koju se lako svodi na običnu poniznost, nije poziv ljudima da o sebi misle loše, glume beznačajnost ili njeguju religioznu estetiku spuštenoga pogleda. U Franjinoj viziji ona zadire mnogo dublje u samu strukturu odnosa jer odbija sustav u kojem jedan čovjek vlastitu veličinu gradi pretvarajući druge u publiku, sljedbenike ili sredstva vlastite misije.

To postaje osobito važno kada ponovno čitamo priče koje su stoljećima hranile Franjin svetački lik. Gubavac nije bio važan zato da bi Franjo imao koga poljubiti i tako pokazati vlastitu svetost. Klara ne vrijedi zato što je na vrijeme prepoznala veličinu velikoga muškarca, kao što ni njegova prva braća nisu statisti u biografiji genijalnoga utemeljitelja čija je svrha potvrditi da je glavni lik doista bio izniman.

Ako ozbiljno shvatimo minoritas, odnos se mora čitati upravo obrnuto: pitanje nije koliko su ljudi oko Franje pridonijeli njegovoj svetosti, nego jesu li u susretu s njim postajali slobodniji, vidljiviji i više svoji. Svetost tada prestaje biti reflektor koji jednoga čovjeka izdvaja iz mnoštva i postaje način odnosa u kojem drugi čovjek nikada nije samo materijal za našu veliku priču.

Zbog toga bi možda jedan od zanimljivijih načina obilježavanja osamstote obljetnice Franjine smrti bio barem nakratko prestati gledati samo njega i pogled usmjeriti prema ljudima koji stoje oko njega, jer upravo se ondje vidi je li njegova ideja malenosti preživjela vlastitu slavu.

Isto pitanje vrijedi postaviti i pred današnjim velikim vođama, osnivačima, karizmaticima i duhovnim autoritetima: postaju li ljudi u njihovoj blizini sposobniji govoriti vlastitim glasom, postavljati pitanja i preuzimati odgovornost ili postupno uče da njihova uloga počinje ondje gdje prestaje pitanje, a odanost tamo gdje završava vlastita prosudba?

Franjo očito nije vjerovao u veličinu kojoj je potrebna pozornica ni u autoritet koji svoju snagu dokazuje brojem ljudi okupljenih oko jednoga čovjeka. Možda se upravo zato najbolji test svake karizme ne nalazi u tome koliko snažno svijetli osoba koja stoji u sredini, nego u tome mogu li se u njezinoj blizini napokon vidjeti i ljudi koji bi inače ostali na rubu.