Franjo Asiški: Božji prst u životu jednog mladića

Kriza je egzistencijalno promišljanje onog što smo sada u svjetlu onoga što bismo mogli (i trebali) biti. Jesmo li svjesni da je i naše vrijeme – vrijeme mogućeg napretka?

Franjo Asiški rođen je u talijanskom gradiću Asizu 1181. Bio je imućna podrijetla, jer mu je otac bio trgovac, a majka Ivana plemićkog roda. Krsno mu je ime Ivan Krstitelj, ali ga je otac iz milja i ljubavi prema Francuskoj, uz koju je bio poslovno vezan, preimenovao u Francesco, što bi na našem značilo “Mali Francuz”, “Francuzić“.

Biti sin bogatih roditelja u onom vremenu (čak i u ovom današnjem) uključuje u sebi tešku sudbinu i sve je osim prednosti.

Naime, u bogatstvu roditeljskog okrilja postoji opasnost za mlade ljude. I sam Franjo je imao mnogo novaca na raspolaganju, pa ga je zato lakoumno i nepromišljeno trošio. Tako je postao vođa asiške mladeži. Poput mlađih ljudi i Franjo je, ne razbijajući si glavu različitim životnim problemima, svoje rane godine provodio u različitim zabavama. Njegova sklonost rasipnosti koju je javno pokazivao otkriva nam i jednu njegovu osobinu vrijednu divljenja. Unatoč bogatstvu, nije bio uskogrudnog karaktera. Naime, kad je jednom u svojoj trgovini zbog trenutačne zaposlenosti škrto otpremio siromaha, nakon toga postupka mučila ga je grižnja savjesti zbog čega je odlučio: “Ubuduće neću odbiti nijedne molbe!”. Darivanje mu je bila osobina od njegove mladenačke dobi i ostala mu je za svega njegova života.

Kao mladić živahne i vedre naravi do svoje dvadeset i pete godine života, željan slave, sanjao je o viteštvu kao i mnogi mladići njegova vremena. Nešto usporedivo s današnjom pomamom za mjestom u nogometnom staležu. Kao sudionik rata između Asiza i Peruggie 1202., pridružuje se godine 1205. carskoj vojsci u Apuliju, nadajući se viteškoj časti i naslovu. No, umjesto toga dospio je u zarobljeništvo, obolio te su njegove viteške ambicije pale u vodu.

Kad je napokon bio pušten iz zatvora, izašao je drugačiji. Izgubio je živahnost, njegov mladenački elan je kopnio te se počeo sve češće povlačiti u osamu. Nekoć prosječan deklarativni kršćanin sad je počeo više moliti i razmišljati o svojoj egzistenciji. Kriza prouzročena viteškom ambicijom potaknula je mladog Franju na temeljito promišljanje.

Ta promjena u njegovu životu odvijala se polagano, ali je poprimala sve konkretnije oblike dok nije konačno i njegova okolina zapazila da je postao drugačiji.

On je sam osjećao da je njime ovladao netko Jači. Kad je konačno prizdravio, često se čeznutljivo pitao: “Što daje smisao mom životu?”.

Iznenada je jednog dana sreo gubavca. Lagano kasajući na svom konju začuo je gubavčevo zvonce kojim se  one “zdrave” ljude upozoravalo da je u blizini netko “nečist”. Franjo je oduvijek osjećao silnu odvratnost prema toj bolesti; teško se mogao odlučiti da te ljude i pogleda zbog njihova izgleda i neugodna zadaha. No, gle čuda… Netko ga je prisilio da jednom takvom čovjeku dadne milostinju i da ga poljubi. Franjo pokriva svojim usnama ruku gubavca bez straha od zaraze. Koliko je u čudu bio gubavac – toliko je pa čak i više sam Franjo bio iznenađen svojom gestom. Upravo zato treba susret s gubavcem ocijeniti kao prvi korak u “novom životu”. Jer “onako mu je Gospodin dao da počne činiti pokoru. Dok je još bio u grijesima, bilo mu je mrsko i gledati gubavce. I sam Gospodin Bog doveo ga je među njih i on im je iskazivao milosrđe. I ono što mu se prije činilo mrskim pretvorilo se u duhovnu i tjelesnu slast.” Pobjedu nad samim sobom Franjo je pripisao samo Bogu, a ne sebi.

Jedna od najpoznatijih epizoda iz Franjina života je ona scena iz kapelice svetog Damjana. Jednog je jutra Franjo ušao u staru ruševnu crkvicu svetog Damjana pomoliti se pred Raspetim. Dok je bio uronjen u molitvu, čuo je s Križa ove ili iste riječi: “Franjo, popravi moju kuću!” Taj je prizor raspametio ionako zbunjenog Franju. Shvativši doslovno riječi Gospodnjeg glasa, Franjo se bacio na restauraciju spomenute crkvice. Nije se samo zaustavio na Svetom Damjanu nego je popravljao ostale crkve i kapelice u okolici. No, s vremenom je shvatio uzaludnost svog posla: Gospodin je od njega tražio da obnovi živu Crkvu. Franjo ne odustaje i baca se na novi-stari posao. Iako je bio najveća provokacija službenoj crkvenoj hijerarhiji i njihovom nagomilavanju materijalnog bogatstva, svoju družbu nije utemeljio izvan Crkve. On nije bio reformator, ali ga je crkvena povijest proglasila jednim od najvećih duhovnih obnovitelja koji je Crkvu pokušao vratiti njenim izvorima.

Gospodin je Franju svojom providnošću malim, ali sigurnim i radikalnim koracima vodio pravom cilju. Jednog su se zimskog dana na svetoj euharistiji Franji u srce urezale slijedeće riječi Matejeva evanđelja: “Idite i propovijedajte! Besplatno primiste – besplatno dajte! Ne stječite ni zlata ni srebra, ni mjedi sebi u pojase, ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa… Ulazeći u kuću, zaželite joj mir…” Franjo je bio prosvijetljen jer to je bilo ono što je htio, ono što je tražio, ono što je želio cijelim srcem izvršavati. Nakon što mu je svećenik protumačio riječi Evanđelja, istog trenutka nestaje njegove zbunjenosti. Gospodinove riječi pretvorile su se u odluku. Nije više bilo mjesta nesigurnosti i sumnjama.

Jedan od najradikalnijih poteza u Franjinoj životnoj drami bio je raskid roditeljske veze sa svojim ocem, Pietrom Bernandoneom.

Pietro je bio poslovan čovjek i jako imućan Asižanin te su mu sinove ideje bile na ruglo i sramotu. Nekadašnji gradski veseljak i folirant postao je u očima sugrađana cirkusant i luđak. Razumljiva nam je očeva nevolja i briga: i sami uvijek bježimo od onih koji su drugačiji od nas. Na sva zvona veličamo svoju teoretsku toleranciju dok u praksi toleriramo samo ono što nam se sviđa. No, Pietra je zaboljelo što se njegov miljenik Francesco onako ponaša. Zašto? Ta dao mu je sve. On bi nakon njega naslijedio veći dio imovine i oženivši  imućniju Talijanku (možda bi u očevim očima Francuskinja bila idealnija) preuzeo obiteljski posao. Svakom bi ocu Franjino ponašanje u najmanju ruku bilo čudno.

Rođeni ga je otac tužio biskupu te izvrgnuo javnom suđenju na glavnom trgu pred asiškom gomilom željnom senzacija, tuđih nevolja i skandala. Franjo odgovara na očeve optužbe skidajući sa sebe svu odjeću i vraćajući je ocu Petru. Vratio je ocu sav skromni materijalni imetak zbog kojeg se Petar toliko iznervirao. I tako Franjo kao „ludi Asižanin“ prestaje besciljno lutati te započinje jedan posve drugačiji način života. Živeći radikalno, skromno i jednostavno u vremenu kiča i kićenosti, mladi Franjo nije ostao neprimijećen. On se oblači u neugledne prnje te opasan samo užetom obilazi trgove i ulice propovijedajući Ljubav i žaleći kako ista nije ljubljena.

Još je od postanka svijeta bilo ljudi žednih Boga i gladnih njegovih riječi te su i u trinaestom stoljeću mnogi hrlili u Franjinu blizinu. Ubrzo dolazi do stvaranja prvog bratstva.

Franjo je znao da je ovo što se događa prava interpretacija Kristova vapaja (“Franjo, popravi moju crkvu!”) te se još marljivije u ulozi Božjeg radnika baca na žetvu. Budući da se njegovo bratstvo razlikovalo od ostalih ljudi i načinom odijevanja i života, prozvani su “pokornicima iz grada Asiza”. No, sam Franjo je htio da se njegovo bratstvo zove “Red manje braće”, jer su htjeli biti manji od malenih i da se tako ne bi usudili postati nešto veće.

Budući da se bratstvo iz dana u dan sve više povećavalo, papa Inocent III. 1209. potvrđuje Franji i njegovoj braći “Pravilo života”, koje glasi: “Pravilo i život Manje braće jest ovo: obdržavati sveto Evanđelje Gospodina našeg Isusa Krista živeći u poslušnosti, bez vlasništva i u čistoći.”

Duhovno se uspinjući Franjo dostiže vrhunac svetosti na brdu La Verni te 1224. biva obilježen Isusovim ranama. One svete noći Franjo je vidio lik Raspetog iznad sebe te su se odjednom na njegovim rukama i nogama očitovali tragovi onih Rana kakve je imao Raspeti.

Nakon spektakularnog života uslijedio je prilično svakodnevan završetak. U dobi od četrdeset i dvije godine, oslabljen askezom i ranama te bolešću očiju, osjetio je da mu se bliži smrt. Osoba, kao što je Franjo, na svom koncu osjeti mir. Franjo je dana 3. listopada 1226. u Porciunkuli posljednji put blagoslovio svoj rodni Asiz, legao na golo tlo i pjevajući poželio dobrodošlicu sestrici Smrti. “Hvaljen budi, Gospodine moj, zbog sestre nam tjelesne smrti kojoj nijedan živi čovjek izmaknuti ne može.” Već 1228. proglašen je svecem.

Ljudima nisu trebala čudesa da bi Franju proglasili dionikom nebeskih dobara jer su ga vlastitim očima gledali i u istini vjere promatrali.

Pogledavši osamsto godina unatrag, svaka je franjevačka generacija živjela u vremenu svoje krize shvaćene u njenom originalnom značenju (razlučivanje). Iz spomenutih kriza rodila su se neočekivana pitanja, potrebe i dileme koje su vodile novim odabirima te, na kraju krajeva, novom identitetu koji ocrtava i današnje franjevce.

Vrijeme krize od svakog franjevca traži ne samo ustrajnost u prosuđivanju i nadilaženju samog sebe nego, prije svega, hrabrost pri “ulijevanju novog vina u nove mješine”. Jer zaista je potrebna hrabrost i odvažnost da bismo se suočili prvenstveno s nama samima.

Upravo nas naša zemaljska sigurnost koči u duhovnom napretku bratstva. Strah, za kojeg se čini da nas štiti i brani, zapravo nas veže uz one sitne regresivne sigurnosti, uz koje se osjećamo udobno, lijepo i dobro. Da bismo nastavili osamstogodišnju evoluciju franjevaštva, potrebna je, dakle, hrabrost, dobra volja i vjera u Onoga koji nas prati na svim našim putovima. Bez vjere, povjerenja i bez prepuštanja Gospodinu (kojega u konačnici i nasljedujemo), postajemo žrtve naših nekonkretnih analiza i beznadnog realizma koji se ogleda u prošlosti umjesto da stremi budućnosti.

Kriza je egzistencijalno promišljanje onog što smo sada u svjetlu onoga što bismo mogli (i trebali) biti. Jesmo li svjesni da je i naše vrijeme – vrijeme mogućeg napretka?