Hoteć ugoditi svjetini…

Na nedjelju koja je iza nas (Cvjetnica) tradicionalno se čitao ili pjevao izvještaj o Kristovoj muci.

U tom cijelom tekstu čini mi se važan jedan detalj koji zapravo stvara preokret događaja, a odvija se na dvoru Pilata. Dakle ondje gdje su stvari doista mogle biti promijenjene, a konačna je odluka ovisila o jednom rimskom službeniku. U jednoj jedinoj rečenici vidljiv je konačni sud nad Isusom, ali i jedna stvarnost koja opsjeda ljudski svijet valjda od njegovih početaka.

Rečenica glasi: “Hoteć ugoditi svjetini…”.

Tu Pilat nažalost na koncu popušta, odnosno pojedinac popušta pred masom, upravo jer njegova profesionalna karijera biva važnija od mišljenja istine i ujedno ovisna o emociji mase. Promatrajući iz političke perspektive moguće je zamijetiti politički „kukavičluk“ i udžbenički primjer “populizma” i ugađanja glasača. Politika ili političar koji svoje stavove i odluke mijenja u smjeru u kojem se kreće masa, bez obzira je li masa u pravu ili ne, znak je lukavštine i nedostatka svake etike pri političkom djelovanju. To je zapravo prvi znak “fašističkog” ponašanja.

Umberto Eco u svojem eseju „Vječni fašizam“ (Der ewige Faschismus) veli da izvorni fašizam teži slaganju (Konsens) jer neslaganje (Dissens) podrazumijeva različitost. Stoga prvi apel fašističkog pokreta biva uperen prema „uljezima“, tj. onima koji su različiti.  Prije toga „ideološkog razlikovanja“ društvu je potrebno dati neki identitet pripadnosti jer je sebe prethodno otuđilo od svih građanskih ili  pak „globalnih“ identiteta – zbog totalnog nepovjerenja u institucije. I taj novi identitet temelji se na smišljenoj, a zatim umišljenoj privilegiji da su pojedinci rođeni u istoj državi vezani nekim posebnim „čvorovima“ sudbine. I tako se rađa masa ili svjetina, a kukavički političari će se odreći svake etike, samo da im ugode, tj. da na koncu spase svoj položaj. Jer važan je vrh piramide, pa od kakvog god materijala njezino podnožje se sastojalo.

No, mene ovdje više zanima evanđeoski ili božanski odnos prema svjetini ili masi, a time u konačnici i Crkveni odnos.

Tko je i površno čitao i biblijska svjedočanstva, jasno je kako Bog svoje djelovanje i planove ostvaruje uglavnom pozivom pojedinaca.

Ne da bi to ostao neki “bilateralni“ svijet, nego ti pojedinci idu i poruku nose dalje u zajednicu. Bog se ne pokazuje dakle ni kao isključivi individualist, ali isto tako ni kao Bog mase ili svjetine. Prema masi upravo često iskazuje gnušanje jer je svjestan njezine prevrtljivosti. Dovoljno se prisjetiti zlatnog teleta ili svjetine u dvoru Pilata. Pojedinac je sposoban za odnos povjerenja, dok se masa kreće većinom ritmom stampeda. Masa se ne može „osobno“ susresti. Identitet krda se ponaša nagonski i stoga je nemoguće masovno stajati pred Bogom.

Bog naprotiv uvijek izdvaja pojedince iz mase, „razmasovljuje“ čovjeka jer je svaki pojedini njegova slika i prilika. U evanđeljima je prepuno izvještaja upravo kako Isus pojedince prepoznaje ili izdvaja iz mase. Njegov ulazak u Jeruzalem upravo je sušta suprotnost od htijenja da ugodi masi. On pristupa pojedincima, osvjetljava i ozdravlja im nutrinu, njih same nanovo „uspostavlja“ te onda ih upućuje natrag u zajednicu (zajedništvo); dakle zajednicu, a ne masu. I tu dolazimo do ključne razlike. Bez ozdravljenog pojedinca nema zdrave zajednice, nego tek svjetina oboljelog pogleda na život. Takva svjetina lak je plijen manipulatorima, kako političke, tako i religiozno obojene proždrljivosti.

Nutrina čovjeka je mjesto gdje Bog počinje susret s čovjekom.

Jer tek iz središta (srca) čovjekova „sve dobiva svoje moralno obilježje i vrijednost. Ondje gdje djelovanje ostaje legalistički-izvanjsko, podiže Isus svoj prosvjed“ (Rudolf Schnackenburg, bibličar). Svjetina se upravo vodi takvim legalističko-izvanjskim kriterijima označavanja drugačijih. Nju ne zanima što nosi nečija nutrina, nego kakva su vanjska obilježja (boja kože, spol, itd.) i tu se svjetina uvijek rukuje s fašizmom, dok Bog nastoji pružiti ruku svakom čovjeku bez iznimke. Samo slobodni i obasjane nutrine pojedinci mogu stvarati zdravo zajedništvo. Takav pojedinac je dakle uvjet zajedništva i to nam Bog govori kroz Krista. Sve drugo je utapanje u masovnosti i neosobnosti.

Gaji li, dakle, Crkva zajedništvo ili masu? Nije li pretjerani „simbolizam“, iskazan prečesto kroz opću „liturgizaciju“ odnosa s Bogom, pokazao upravo taj neprestani pokušaj ugađanja, odnosno prilagodbu masi. Mnoge forme u bogoslužjima kakva danas imamo i dalje su pod velikim utjecajem religiozne masovnosti. Često je se naglašavao tek zahtjev za poslušnom masom, što se očitovalo pretjeranom dogmatizacijom duhovne stvarnosti.

Susretati se sa svakim pojedinačno stoga je velika zadaća i današnje Crkve. Gubljenje na masovnosti stoga treba gledati i kao priliku povratka zajedništva. Okrene li Crkva danas leđa konkretnom čovjeku, gdje god se on trenutno nalazio, ona će propustiti priliku da bude sugovornik kakav je bio Isus. Sugovornik koji izvlači iz svjetine i čovjeku rasvjetljava srž vlastitoga bića – ondje gdje se jedino može dogoditi obraćenje. Bez toga Crkva neće moći nadalje biti ni graditeljicom zajedništva. I ostati može samo nastojanje da ugodi svjetini.