Isus, slijepac i pitanje “tko je kriv?”

“Glavno da smo zdravi.”

Rečenica koja se izgovori lako, gotovo automatski. Po kavama, u prolazu, u čekaonici. Zvuči mudro i skromno. Problem nastaje tek kad je shvatimo ozbiljno. Jer, ako je zdravlje doista glavna stvar, što onda s onima kojima se zdravlje ne vraća? Što s dijelovima nas koji možda nikada neće “biti u redu”? Što s ljudima čiji život, bez njihove krivnje, ostaje obilježen ranom?

Današnje evanđelje počinje čovjekom koji je slijep od rođenja. Jednostavno je takav. I odmah se postavi pitanje koje se uvijek javi kad nešto ne štima: “Tko je sagriješio?” On ili njegovi roditelji? Drugim riječima: tko je kriv što njegova priča izgleda ovako?

To je jedan od najstarijih načina da si olakšamo život na tuđi račun. Kad pronađemo krivca, stvarnost opet djeluje uredno. Patnja dobije etiketu, a mi distancu. Možemo se povući “čiste savjesti”.

Tko je kriv?

Isus tu igru prekida bez uvoda: “Nisu sagriješili ni on ni njegovi roditelji.” Nema kolektivne kazne. Nema “grijeha predaka” kao magijskog objašnjenja za svaku ranu. Nema Boga koji na tijelo djeteta upisuje dugove odraslih, kako to nažalost često i preglasno ponavljaju propovjednici straha. Evanđelje ne rješava filozofiju zla, ali čini nešto jednako važno: oslobađa čovjeka od dodatnog tereta. Skida mu etiketu “krivnje”.

Lakše nam je vjerovati u moralnu matematiku: dobri dobiju dobro, loši loše. Sve pod kontrolom, sve objašnjivo. No život nije takav. Isus ne obećava da neće biti mraka. Obećava da u mraku nećeš ostati sam.

Čovjek progleda. To je čudo. Ali evanđelje je tvrdo i pametno: najvažnije se ne događa u njegovim očima, nego poslije. Kad progleda, on ne dobije samo vid. Dobije i svoj glas natrag.

Do jučer je bio predmet rasprave. “Tko je sagriješio?” “Je li stvarno bio slijep?” “Smije li se to dogoditi u subotu?” Sada postaje osoba. Ne glumi stručnjaka. Govori jednostavno, gotovo tvrdoglavo: “Jedno znam: bio sam slijep, sada vidim.”

Tu se mijenja njegov položaj u svijetu. Prestaje biti čovjek o kojem se priča. Postaje čovjek koji govori za sebe. Možda je upravo to pravo čudo: vraćena mu je sloboda glasa, pravo da svoju priču ne prepusti tuđim teorijama i tuđem ukusu. Zato nije slučajno da ga na kraju izbacuju iz zajednice: glas koji govori iskustvo Boga neugodan je onima koji žive od kontrole nad tuđim pričama.

Kad čovjek dobije glas

Mi takve mehanizme prepoznajemo i danas. U The Handmaid’s Tale vidiš kako sustav koristi propise da utiša ljude: forma postane važnija od čovjeka, a priča pripada onome tko ima moć. I u religiji se to može dogoditi. Čim “pravilo” postane važnije od oslobođenja, čovjek mora ušutjeti da bi sustav ostao miran.

Četvrta korizmena nedjelja zove se Laetare, “Raduj se”. To nije poziv na jeftini optimizam. To je poziv na drukčiji pogled: prestati tražiti krivca, početi tražiti lice. Manje objašnjavati, više biti uz čovjeka.

Što to znači konkretno? Dvije stvari.

Prvo: kad čuješ lošu vijest o nekome, zaustavi pitanje “tko je kriv?” i zamijeni ga pitanjem “što mu je sada potrebno?” To je mali post od suda.

Drugo: dopusti sebi rečenicu koju ovaj čovjek izgovara na svoj način: “Ovdje ne vidim.” Ne moraš se praviti da ti je sve jasno. Možeš reći: “Gospodine, ovdje sam slijep. Ovdje ne razumijem. Ovdje sam umoran.” To nije nevjera. To je početak vida.

U tom smislu, najdublje svjetlo koje Isus donosi nije reflektor koji razotkriva i sramoti, nego svjetlo koje vraća glas. Da ne budeš tuđi slučaj. Da ne budeš etiketa. Da možeš reći pred Bogom: bio sam slijep, sada polako počinjem vidjeti. I da to bude dovoljno.