Je li srednjovjekovna definicija svećenstva i Crkve još održiva?

Zagreb kao glavni grad Hrvatske dugo je bio turistička nepoznanica. Čak i turistički vodiči priznaju da u Zagrebu ne postoji jedinstvena građevina koja bi se u cijelom svijetu automatski povezala s hrvatskom metropolom.

Crkve, dvorci, socijalistička zdanja – sve će ovo pa čak i u spektakularnijim izdanjima posjetitelji pronaći negdje drugo. Zagreb je u turističkom smislu tek nešto skromnija verzija Budimpešte ili Praga, lišena monumentalnih fantazija. Šteta je što se Katedrala Uznesenja BDM i svetih Stjepana i Ladislava iliti Zagrebačka katedrala propušta brendirati kao najveća hrvatska sakralna građevina te jedna od najmonumentalnijih gotičkih građevina jugoistočno od Alpa. Prvostolnica je Zagrebačke nadbiskupije i metropolije te simbol Grada Zagreba. Izgrađena je 1093. i potpuno obnovljena nakon onog velikog potresa u 19. stoljeću. Umjesto onog starog zvonika, katedrala sada ima dva nazubljena filigranska tornja od bijelog vapnenca.

Unutrašnjost katedrale demonstrira kombinaciju katoličkog kiča i kapitalističkog glamura.

Rijetkima je poznato da tri lustera u središnjoj lađi potječu iz jednog kasina u Las Vegasu i – gle čuda – savršeno su se uklopili.

Potresi u 2020. ostavili su na zagrebačkoj prvostolnici teška oštećenja zbog čega je ona zatvorena dok traju radovi na obnovi. No, ovih dana iz znanstvenih krugova stižu upozorenja da se obnova Zagrebačke katedrale suočava s problemima pronalaska kamena kojim je izvorno građena.

Gotičke katedrale predstavljaju vrhunac kršćanske umjetnosti i remek-djelo europske arhitekture.

One prilično odvažnom tehnikom povezuju različite prostore u jednu višeslojnu cjelinu. S obzirom na njihovu izraženu vizualnu ljepotu, često se zaboravlja da one predstavljaju labirint u povijesti bogoslužja, osobito njegova najuzvišenijeg slavlja – euharistije. “Uzmite i jedite od ovoga svi”, “Pijte iz njega svi”, “Ovo činite meni na spomen” – riječi su euharistijske molitve nastale iz pripovijesti o Posljednjoj večeri iz tri sinoptička evanđelja i Prve poslanice Korinćanima. Euharistija, odnosno „lomljenje kruha“, kako su je nazivali prvi kršćani, slavi se od 600. godine ne samo nedjeljom nego svakodnevno, za što se papa Grgur (590.-604.) gorljivo zalagao.

Nakon što se broj euharistijskih slavlja gotovo udvostručio, zajednica i zajedništvo (čitaj: temelj ranog kršćanstva) neopravdano su potisnuti u drugi plan.  To se čak i odražava u arhitekturi katedrala: osmišljeni su prostori i manji oltari kako bi što više svećenika moglo svakodnevno „jesti i piti“, ali ovaj put sami i bez zajednice. „Lomljenje kruha“ između 600. i 900. godine pretvara se u „prinošenje misne žrtve“. Crkveni povjesničar Arnold Angenendt piše da u kontekstu liturgijske povijesti ovo famozno odbacivanje naroda predstavlja početak kraja „prve Crkve“. Svećenici su se odvojili od naroda kao poseban stalež, ograničili su svoje djelovanje u crkvama raznim pregradama te počeli običnom narodu reklamirati euharistiju kao „božansku milost“, čije je slavlje bilo pridržano samo posvećenim službenicima. Vjernicima laicima je objašnjeno da je dovoljno pobožno pogledati posvećenu hostiju. Zajedničko slavlje spominjalo se samo šapatom. Brojne kapelice bile su prve euharistijske ćelije šaputanja, ali su nudile i prostor za štovanje svetih zaštitnika te za prisjećanje na trenutke osnivanja obitelji, cehova i duhovnih zajednica.

Rano srednjovjekovno monaštvo pretvorilo se tako u klerikalno-kultne zajednice sa što većim brojem svećenika koji su nastojali od Boga izmoliti što više spasenja i milosti za „obične“ vjernike i to po onom starom latinskom principu „Do ut des!“ (hr. „Ja tebi, ti meni“.).

No, gotičke katedrale nisu bile samo strojevi za umnažanje sv. misa, već i simboli Crkve koja je u Kristu gledala svog poglavara. Ove crkve su svojim vrtoglavim visinama odavale počast Bogu, koji je u molitvama bio slavljen kao „Uzvišeni“. Pored toga, one su bile simbol moći biskupa, opata pa čak i careva, kraljeva i vojvoda koji su ih dali izgraditi na svojim teritorijima.

Iz jednog liturgijskog „kaosa“ s brojnim oltarima i kapelama stvarali su se prostori najsofisticiranije kompleksnosti.

Kapele sa svojim oltarima prate središnju lađu te tvore prsten oko središnjeg oltara. Kiparstvo i slikarstvo u gotičkim katedralama objašnjavaju povijest spasenjima onima koji je znaju čitati. Slike Posljednjeg suda i pakla također su prijetile propašću, što je samo poticalo nastavak (financijskog) ulaganja u velebne građevine. Jer što je moglo efikasnije motivirati brigu za ne samo za vlastite duše, već i duše vlastitih roditelja, djece i unuka od fatalnog straha od suda i pakla? Financijska sredstva slijevala su se u katedrale te služila kako uređenju prostora, tako i uzdržavanju svećenika koji su na brojnim oltarima čitali mise za spasenje naroda.

Odvajanje svećeničkog staleža od običnog naroda, odnosno od “kraljevskog svećenstva, svetog naroda”, koji čine svi koji vjeruju u Krista, urođena je mana svih katedrala. No, svako veliko umjetničko djelo provocira svog promatrača. Tako je Rainer Maria Rilke promatrajući „arhaični torzo“ došao do zaključka da mora promijeniti svoj život. Na sličnom tragu je bio i filozof Peter Sloterdijk koji je ovu misao iskoristio kako bi svojoj izvanrednoj knjizi dao naslov – „Svoj život promijeniti moraš“.

U njedrima gotičkih katedrala rodila su se i prva sveučilišta. Inženjerska tehnika koja je proizvela građevine nepoznate smjelosti pratila je i ondašnju filozofiju i teologiju koje se nisu bojale postavljati pitanja.

U kontekstu Crkve našeg vremena i zagrebačka katedrala nas tjera na promišljanje: je li srednjovjekovna definicija i svećenstva (sacerdotum est potestas missam legendi) i Crkve još uvijek održiva?

Kulturno-politički magazin Express (01.09.2023)