Kad čuvari postanu vlasnici ǀ Franjo Asiški i redovništvo

I najplemenitiji ideali mogu postati izgovor za moć. Nedjeljno evanđelje i Franjo Asiški otkrivaju koliko je tanka granica između služenja drugima i gospodarenja njihovim životima.

Jednu časnu sestru, godinama provincijalku jedne redovničke zajednice na našim prostorima, poznajem kao blagu i smirenu ženu. Kada sam je jednom upitao kako joj je bilo na toj službi, eruptirala je poput vulkana. Jedva je dočekala kraj mandata. Pamtim njezinu rečenicu: „Nakon jednog našeg sastanka uprave ja sam samo rekla: ‘Drage moje sestre, hajmo mi malo manje moliti i postiti, a više jedni s drugima bolje pričati i paziti jedna na drugu…’“

Govorila je o ponoru između života koji pokazujemo svijetu i onoga koji doista živimo. Moguće je zajedno moliti i sjediti za istim stolom, a ne primijetiti da netko u susjednoj sobi pati. Kakva je korist od molitve koja nam otvara pogled prema nebu, ako nas pritom ostavlja slijepima za lice čovjeka koji stoji pred nama? Izvana sve može izgledati skladno, a iza zatvorenih vrata ljudi se polako privikavaju na šutnju, sve dok više i ne primjećuju koliko ih ona košta.

Takav se poredak ne gradi samo u samostanima. U poznatoj seriji Chernobyl nadređeni nakon eksplozije odbija prijavu da je jezgra reaktora otvorena jer to smatra jednostavno nemogućim, a onda se grad zatvara i presijecaju telefonske linije da ne bi došlo do opće panike. Katastrofa je već počela, ali oni koji bi trebali štititi ljude najprije pokušavaju zaštititi službenu verziju stvarnosti.

Kad povjerenje postane vlasništvo

Današnje evanđelje počinje gotovo kao priručnik o dobrom gospodarenju vinogradom, a ubrzo se pretvara u krimi-priču u kojoj se pitanje vlasništva pokušava riješiti ubojstvom. Vlasnik vinograd povjerava vinogradarima, pa u vrijeme berbe šalje sluge po urod. Jednoga pretuku, drugoga ubiju, trećega kamenuju. Naposljetku šalje vlastitoga sina, nadajući se da će barem njega poštovati. Vinogradari ga izvode iz vinograda i ubijaju kako bi prisvojili baštinu.

Ubojstvo je završni čin odluke donesene mnogo prije: ljudi kojima je vinograd povjeren počeli su se ponašati kao da im pripada. Toliko su se vezali uz zemlju koju su obrađivali da su postupno zaboravili razliku između onoga što im je povjereno i onoga što im doista pripada. Izaija već je pjevao o tom vinogradu: nadao se pravdi, a eto nepravde, nadao se pravičnosti, a eto vapaja. Kada čovjek počne vjerovati da je nešto njegovo samo zato što to dovoljno dugo drži u rukama, i tuđi mu život može postati prihvatljiva cijena vlastite sigurnosti.

Iako se Isus svojom pričom obraća prvenstveno svećeničkim glavarima i narodnim starješinama, njezina se oštrica okreće i prema nama. Kršćanska povijest poznaje previše trenutaka u kojima se s većom odlučnošću branio ugled ustanova nego dostojanstvo ljudi koji su u njima bili povrijeđeni. Kada se institucija poistovjeti s Bogom, kritika njezinih postupaka postaje napad na vjeru, a traženje odgovornosti neposluh. Možda je najdublja izdaja Boga upravo trenutak kada ga prestanemo prepoznavati u licu povrijeđenoga čovjeka i počnemo ga tražiti jedino u vlastitoj veličini.

Od odricanja do sigurnosti

Ima nešto neobično u činjenici da redovništvo, koje je nekoć započinjalo napuštanjem sigurnosti, danas čovjeku može pružiti upravo ono što je odlučio ostaviti za sobom. Pustinjski su oci napuštali svoje domove kako bi se, lišeni svega što im je davalo osjećaj trajnosti, suočili s Bogom i neizvjesnošću vlastitoga postojanja. Stoljeća su, međutim, oko te duhovne pustolovine podigla zidove, uredila svakodnevicu i stvorila zajednice koje svojim članovima mogu pružiti materijalnu sigurnost i društvene povlastice. Godine prolaze, zajednica postaje čitav čovjekov svijet, a ono što je nekoć izgledalo kao slobodan izbor postupno se pretvara u život koji više ne može zamisliti izvan njezinih zidova. Poput putnika koji je svoje privremeno mjesto u vlaku pretvorio u jedini dom, postupno zaboravlja da je smisao putovanja oduvijek bio negdje izvan njegova kupea.

Tu slobodu utjelovio je Franjo Asiški, od čije je smrti prošlo osamsto godina. Sin trgovca odrekao se očeva bogatstva i društvenoga položaja koji su mu jamčili sigurnost. U Oporuci priznaje koliko mu je nekoć bilo teško gledati gubavce, sve dok nije zakoračio među njih. U istom dokumentu piše da mu je Gospodin dao braću. U njima je prepoznao dar koji se može prihvatiti, ali ne i prisvojiti.

Franjina minoritas, malenost, oslobađa čovjeka od potrebe da bude velik na tuđi račun. U šestom poglavlju Nepotvrđenoga pravila traži da se nitko ne naziva priorom, prvim, nego da svi budu manja braća i jedni drugima peru noge. U istom pravilu nadređene naziva služiteljima i slugama, a poglavar franjevačkog samostana i danas nosi ime gvardijan, od talijanske riječi za čuvara. Iza tih naziva i jednostavne geste pranja nogu krije se ista misao: čuvar nije vlasnik onih koji su mu povjereni. Zajednica se prepoznaje po slobodi koju ostavlja svojim članovima, osobito onima čiji glas ne donosi ni korist ni ugled.

Što smo učinili s Franjinom slobodom?

Nakon Franje umnažale su se zgrade, posjedi i propisi, a s njima i čuvari njegova nasljeđa. Tako je njegovo djelo nadživjelo prvi naraštaj. Ipak, nasljeđe može postati toliko dragocjeno da radi njegova očuvanja počnemo zanemarivati ljude kojima ga predajemo. Franji smo podigli bazilike, nazvali ustanove njegovim imenom i stavili mu pticu na rame. Sačuvali smo sjećanje na njega, a ujedno dobili mogućnost da njegovu uznemirujuću slobodu pretvorimo u ugodnu uspomenu. Ni sam ne stojim izvan te napasti. Koliko je ljudi uz mene zaključilo da je mudrije prešutjeti, nije pitanje na koje mogu odgovoriti sam.

Isus u evanđelju govori o kamenu koji su graditelji odbacili, a koji je postao kamen zaglavni. Zatim izgovara posljednju, presudnu rečenicu: kraljevstvo će biti dano narodu koji donosi njegove plodove. Možda je najdragocjeniji plod toga kraljevstva upravo čovjek koji više ne mora birati između istine i pripadanja.

Možda je ona umorna provincijalka željela upravo to: da se riječi izgovorene u molitvi napokon nastave u razgovoru za zajedničkim stolom. Jednoga ćemo dana svi otići iz vinograda koje smo uređivali. Oni koji ostanu možda će zaboraviti mnogo toga što smo učinili, ali će pamtiti jesu li pokraj nas mogli živjeti slobodno.