Kad ti Bog dodijeli mjesto

U svijetu koji slavi prva mjesta, Isus poziva na posljednje i mijenja logiku pripadanja.

“Sestro, kako uspijevate ostati tako radosni, iako vaš trud često ne daje vidljive rezultate?” – pitao je netko redovnicu koja već godinama živi i radi među ženama na margini društva.

Ona je tiho odgovorila:
“Ja nisam ništa bolja od tih žena. Samo sam imala drugačije okolnosti. I kod mene je lako moglo biti slično…”

U ovom odgovoru sadržana je čitava teologija. Ne ona iz udžbenika, koje se nažalost sve manje i sve rjeđe čita, nego teologija koja miriše na asfalt, tišinu, suze i milost. Redovnica ne stoji iznad onih kojima služi. Ne dijeli njihovu sudbinu iz komfora. Nema potrebu za dokazivanjem. Ona zna da razlika među ljudima često nije u zaslugama, nego u okolnostima. I zna da je sve što jest zapravo dar.

Iz ove perspektive i današnje evanđelje prima svoj pravi ton.

Isusov prijedlog rasporeda sjedenja

U prizoru iz Evanđelja, Isus promatra goste koji se na nekoj gozbi natječu za prva mjesta. I nudi neobičan, ali taktičan savjet:
„Kad te pozovu, sjedi na posljednje mjesto.“
I još snažnije, ali ne baš taktično:
„Kad priređuješ gozbu, pozovi siromašne, sakate, hrome i slijepe. One koji ti ne mogu uzvratiti.“

To nije poziv na bonton ili lažnu skromnost. To je izazov samoj logici moći, privilegiranosti i granicama pripadanja. U svijetu gdje su utjecaj, slava i vidljivost često ulaznice za stol zajedništva, Isus mijenja pravila. Kaže: ne uzimaj mjesto. Pusti da ti Bog pokaže gdje pripadaš.

Crkva na čelu stola

Ovaj evanđeoski poziv ne odnosi se samo na pojedince. Tiče se i ostalih društvenih aktera, pa čak i same Crkve.

Zar nas povijest ne uči da je Crkva često tražila počasna i povlaštena mjesta? U institucijama, politici, društvu, pa čak i u savjesti ljudi? Nije li se previše puta borila za vlastiti autoritet, a premalo za one koji nisu ni pozvani za stol?

I kad danas gubi društveni ugled, kad joj opada moć i vjerodostojnost, kad je se sve manje pita i kad neki drugi govore ono što bi ona trebala naviještati – možda nas to boli, ali možda je to i nužna posljedica samouzdizanja.

Jer Crkva koja se dugo borila za visoke pozicije, sada je pozvana ponovno sjesti dolje. Možda kako bi ponovno mogla pronaći vlastito središte.

Zajedništvo bez uvjeta

Isusov stol nije večera za elitu. Njegovo blagovanje nije nagrada za uspješne, pristojne i prilagođene. On poziva siromašne, slomljene, oštećene, i to ne zato što su projekti naše milostinje, nego zato što oni već jesu Crkva.

Zajednica koja zove samo one koji mogu uzvratiti poziv, s vremenom postaje zatvoren i ekskluzivan klub. Crkva najvjernije slijedi Isusa kada stane uz one koji se osjećaju isključenima iz svakog ljudskog poretka.

To je i poziv nama. Ne samo da dijelimo višak, nego da pokušamo promijeniti logiku. Da prestanemo biti Crkva za “premijerligaše”, i postanemo zajednica za one koji malo teže nalaze svoje mjesto: obespravljene, nevidljive, ranjene, strane našem jeziku i kulturi…

Ali idemo pokušati zaviriti ispod površine.

Kad iskreno pogledamo u sebe…

…shvatit ćemo da i mi često pripadamo toj istoj skupini.
I mi nosimo sljepoće, hromosti i ožiljke.
I mi zapinjemo, gubimo orijentaciju, tražimo potvrdu.

Tek kad to priznamo, događa se zaokret. Jer samo onaj tko prihvati vlastite rane, može liječiti rane drugih. Ne iznad njih, nego zajedno s njima.

Pravo mjesto nije ono koje zauzmemo, već ono koje smo sposobni dijeliti

U našoj kulturi koja slavi brzinu, produktivnost i samoostvarenje, evanđelje donosi nemirnu poruku:

Tempo se prilagođava najsporijem.
Veličina se mjeri blizinom najmanjih.
Vrijednost se ne stječe, nego se daruje.

Zato Isus kaže: “Tko se uzvisuje, bit će ponižen. A tko se ponizuje, bit će uzvišen.”

Ne kao prijetnju, već kao oslobođenje. Oslobođenje od potrebe da se sami neprestano dokazujemo. Jer ono.. Kome i zašto? I poziv da stvaramo prostor za drugoga.

Mjesto gdje Bog čeka

Bog nas ne čeka u svečanim ložama onih koji sebe smatraju moćnicima, nego za stolom s onima koji nemaju ništa. On ne dolazi kroz naslovnice, nego kroz tihe prisutnosti. Ne pokazuje se u kontroliranom savršenstvu, već u lomljenju kruha.

Možda je to i najsvetije mjesto koje postoji.