Kada čujete glas Njegov: kako ne izgubiti smjer (Heb 3,7–11)

Tekst Lidije Matošević o radosti stvaranja boljeg svijeta i o trenutku kad razočaranja lome čovjeka i zajednicu. Poslanica Hebrejima (Heb 3–4) nudi mapu: od straha, povlačenja i regresije do povratka “prijestolju milosti”.

Radost stvaranja boljeg svijeta

Lijepo je kada trud i predanje urodi plodom. Primjerice, kada možemo kazati: „Bilo je teško odrastati, učiti, studirati i pri svemu biti pošten. Ne plagirati tuđe radove, a uza sve to možda i naporno raditi za vlastito uzdržavanje. Ali nije mi žao truda. Danas sam osoba koja u svom poslu vidi smisao, štoviše, koja ga vidi kao odgovor na sam Božji poziv.”

Lijepo je i kada možemo kazati: „Bilo je teško raditi u ovom poduzeću, tvornici, bolnici, školi, vrtiću, udruzi ili nekom drugom radnom kolektivu i pritom uvijek odgovorno izvršavati svoje zadatke, ne kasniti, ne uzimati bez razloga dane bolovanja. Osobito je bilo teško obnašati neku čelnu dužnost i pritom ne činiti kompromise radi osobnog probitka, već uvijek misliti na zajedničko dobro, biti oprezan kod kadrovske politike, kod javne nabave. No, kada vidim da sam svojom predanošću doprinio boljem sutra za mnoge, nije mi žao truda, napora, a ni poneke osobne žrtve.”

Lijepo je i moći kazati: „Bilo je doista teško graditi neko zajedništvo, susjedstvo, prijateljstvo, vjerničku zajednicu. Jer trebalo je ponekad sebe sama staviti u drugi plan. Ali kada vidim koliko je toga kvalitetnog u međuljudskim odnosima nastalo zbog moje predanosti, onda mi nije žao ni jednog sata dragovoljnog rada pomaganja nekome u potrebi ili nevolji, ni jednog sata, možda i noćnih, razgovora provedenih u slušanju tuđih muka.”

Posebno je lijepo kada možemo reći: „Bilo je zahtjevno graditi brak i obitelj, boreći se pritom s vlastitim i tuđim nesavršenostima. Ali danas, kada pogledam svoju djecu, muža, ženu, nije mi žao ni jednog sata rada u kućanstvu za dobro obitelji, ni jednog sata pažljivog slušanja i podržavanja raznoraznih ideja mog bračnog druga, ni jednog sata pomaganja djeci pri učenju i pisanju domaćih uradaka, ni jednog noćnog bdijenja nad nekim bolesnim članom obitelji.”

Osjećaj da možemo, nakon što smo prešli neku životnu dionicu, gledati plodove svog napora, zapravo je božanski osjećaj. Jer tu smo gotovo poput Stvoritelja u čijoj smo kreativnosti, kao žene i muškarci stvoreni „na Njegovu sliku”, pozvani sudjelovati. Onog istog Stvoritelja koji, kako nam to opetujući izričaj „I vidje Bog da je dobro”, sugerira Postanak 1, osjeća zadovoljstvo stvorenim.

Kad nešto pomuti radost

Ipak, izgleda da radost stvaranja nečeg dobrog nije uvijek nepomućena. Štoviše, dogodi se, a to zapravo i nije rijetko, nešto što je ozbiljno pomuti, a nekada gotovo i sasvim ugasi.

Primjerice: oni koji su se predano i pošteno obrazovali ne mogu doći do odgovarajućeg radnog mjesta, dok u isto vrijeme pred njihovim očima, u društvu ili čak u Crkvi, napreduju manje sposobni. Dogodi se i neka čudna pretvorba i privatizacija u privredi, nerijetko skrivena pod parolom domoljublja. Tako tvrtka u kojoj smo stvarali blagostanje za sadašnje i buduće generacije bude rasprodana, međuljudski odnosi uništeni, a vrijedni i čestiti ljudi nađu se „na cesti” ili s premalenim mirovinama.

Crv se uvuče i među prijatelje i susjede. Odjednom shvatimo da neki od onih koje smo toliko puta ugostili za svojim stolom ružno i zlobno govore o odnosima u našem domu, o našoj djeci, o našem načinu života, ili da su nas čak, pod utjecajem kakve ideologije ili ratne propagande, u stanju izručiti progonu, natjerati nas da napustimo svoje domove, ili pritom barem okrenuti glavu na drugu stranu.

Uvuče se crv, ponekad i zbog trivijalnih osobnih interesa, i u vjerničku zajednicu. Ona se tako, kao preko noći, od mjesta gdje se u međusobnom povjerenju živjelo zajedničku kršćansku nadu, pretvori u mjesto gdje se po raznim zakutcima ogovara, truje, sabotira nečiji predani rad, ili pak u mjesto koje služi zadovoljavanju narcisoidnih želja pojedinaca u vodstvu, koji oko sebe skupljaju poslušnike.

Ponekad neugodno iznenade i oni najbliži, oni kojima najčešće, jer je to posve prirodno, dajemo najviše povjerenja. Roditelj može postati netko tko nekim svojim potezom sruši svijet mlade osobe. Dogodi se da se u ulozi nekoga tko riječima ili postupcima pronevjeri naše povjerenje nađe i bračni drug. Neugodno mogu iznenaditi i ona ista djeca oko koje smo toliko „trčali”.

Najgore je kada se više toga sruči odjednom. Tada, u isto vrijeme, gledamo kako netko uništava radno okruženje čijim smo dijelom bili, doživimo razočaranje ili marginaliziranje u vjerničkoj zajednici u koju smo toliko uložili, a nakon svega još i u vlastitom domu slušamo o vlastitoj nedostatnosti, dijelom možda i zbog vlastite omaške ili nepažljivosti.

Duhovna avangarda

Lako je moguće da su se i pojedinci u zajednici kojoj je upućena Poslanica Hebrejima našli u nevoljama na tragu gore opisanih. Istina, ne znamo tko su ti ljudi. Jesu li judeokršćani ili kršćani iz poganstva koje autor samo naziva „Hebrejima”, možda zato što su iz nekog razloga bili fascinirani nekadašnjim jeruzalemskim hramskim kultom, kojega, istina, kao ni hrama, u vrijeme nastanka Poslanice Hebrejima više nema. Ne znamo ni gdje su točno obitavali, možemo tek pretpostaviti da je riječ o nekoj urbanoj sredini. O autoru poslanice možemo samo naslućivati da je riječ o nekome tko je poznavao Pavlova suradnika Timoteja te tko je poslanicu pisao s područja Italije (usp. Heb 13,23–24).

Ono što iz poslanice znamo jest da to nisu bili nekakvi mediokriteti: plahi i povodljivi ljudi koji čekaju da im javni mediji, političari ili možda horoskop, antički suvremenici „Hebreja” itekako su vodili računa o horoskopu, kažu o čemu i kako valja misliti te kakve odluke donositi. Nisu to bili ni ljudi skloni kompromisima, koji zarad vlastitog probitka, poput boljeg radnog mjesta, kakve društvene ili crkvene pozicije, pristaju na sumnjive igre ili ulaze u stranke s problematičnim agendama.

„Hebreji” kojima je upućena poslanica bili su svojevrsna duhovna avangarda, ljudi koji koračaju ispred svog vremena. Usprkos antičkim, u velikom dijelu nehumanim običajima, gdje je ljudsko dostojanstvo bilo vezano uz društveni status, spol, zdravlje te su stoga iz njega bili isključeni žene, djeca, robovi, slabi, bolesni i hendikepirani, gdje se prijateljstvo smatralo mogućim samo među osobama sličnoga društvenog statusa, a ropstvo posve legitimnim, oni naviještaju i grade novi, drukčiji, bolji svijet, koji poslanica naziva „nebeskim gradom”.

To je svijet u kojemu ljudsko dostojanstvo predstavlja od Boga danu, stoga neotuđivu vrijednost svakoga ljudskog bića. Svijet u kojemu pravednost znači nekome nešto dati ili učiniti zato što se našao u potrebi, a ne zato što je to nečim „zavrijedio”.

Ideja boljeg svijeta toliko ih je ozarila da su zbog svojih stavova i načina života bili spremni podnijeti patnju, progon i izrugivanje: „A spomenite se onih prvih dana kada ste, tek prosvijetljeni, izdržali veliku patničku borbu: ovamo javno izvrgnuti porugama i nevoljama, onamo postavši zajedničari onih s kojima se tako postupalo. I doista, sa sužnjevima ste suosjećali i s radošću prihvatili otimanje dobara znajući da imate bolji, trajan posjed.” (Heb 10,32–34)

Ipak, izgleda da im je iz nekog razloga postalo previše.

Možda je došlo do situacija u kojima su pojedinci u zajednici jedni druge ozbiljno povrijedili. Možda je nastala ogorčenost zbog postupaka vodstva koje je, radi uskih interesa, ugrozilo odnose i dobrobit zajednice. Možda su se lomovi dogodili u odnosima s najbližima, roditeljima, djecom, bračnim drugovima, i doveli do granica izdržljivosti. Možda su se dogodila i veća stradavanja, uzrokovana progonom pojedinih članova zajednice od strane sugrađana, možda čak i susjeda koji su ih, unatoč dobročinstvima koje su od njih primali, lažno optužili i prijavili vlastima.

To se dade naslutiti i iz opisa izloženosti, maču, lavovima, kamenovanju, pilanju, tamnicama, porugama, oskudici, izgnanstvu, izrugivanju, kroz koje su prošle ranije generacije onih koji nisu odustali od nade u bolji svijet (usp. Heb 11,34–40). Autor poručuje da u svojoj situaciji nisu sami te da ne očajavaju.

Duhovna avangarda kojoj je „svega dosta”

Kada situacije postanu preteške, a udarci se zaredaju, tada božanski osjećaj zadovoljstva postignutim lako zamijeni osjećaj uzaludnosti, razočaranja, ogorčenosti, ravnodušnosti, straha, te u konačnici stanje duše kojoj je dozlogrdila dosljednost, poštenje i solidarnost.

Stanje u kojemu je poštenom, istinoljubivom, autentičnom i hrabrom čovjeku „svega dosta”. Ili, teološkim jezikom rečeno, stanje u kojemu čovjek gubi vjeru. Gubiti vjeru znači izgubiti smjer te se, poput Izraelaca u pustinji, početi vrtjeti u kružnim putanjama (usp. Heb 4).

Pitanje koje se ovdje postavlja jest: čime pošteni, istinoljubivi, autentični i hrabri ljudi, koje smo nazvali „duhovna avangarda”, ispunjavaju svoje živote kada izgube smjer?

Ako pažljivo čitamo Poslanicu Hebrejima, doći ćemo do zapanjujućeg zaključka o sličnosti obrazaca kojima su kršćani koji su izgubili smjer pribjegavali u vrijeme nastanka ove poslanice i onih kojima pribjegavaju danas.

“Safe place”

Kod nekih je „Hebreja” prevladao osjećaj nelagode na samu pomisao na novo razočaranje u ljudima i institucijama, osjećaj koji je zatim rezultirao suzdržavanjem od novih dobročinstava i aktivnosti za dobro zajednice. Iz poslanice se dade naslutiti da su neki postali negostoljubivi, pa čak i bolesno škrti (usp. Heb 13,2). Drugi su izbjegavali one s kojima su „do jučer” dijelili zajedničku kršćansku nadu u bolji svijet te su počeli propuštati bogoslužja, odnosno apstinirati od života u vjerničkoj zajednici (usp. Heb 10,25).

Slično se i danas može dogoditi: nešto nas toliko „opeče” da odlučimo, koliko god je moguće, izbjegavati ljude i postati zatvoreni u sebe, svodeći pobožnost na brigu za spas vlastite duše. Mnogi kvalitetni i vrhunski obrazovani ljudi, među njima nerijetko i teolozi, s ogromnim kreativnim potencijalom kojim bi mogli doprinijeti boljitku vjerničkih sredina, radije se rezignirano isključe i zatvore u mali akademski krug iz kojega eventualno tek povremeno odašilju poruke kritike vjerničkim masama ili crkvenom vodstvu.

Strah koji sve blokira

Kod nekih se „Hebreja” nelagoda zbog pretrpljenih trauma pretvorila u obuzetost strahom, do te mjere da je strah onemogućavao gotovo sve buduće životne korake i odnose. Stoga ih autor poslanice opisuje kao potpuno iscrpljene i klonule ljude čije su ruke postale „mlitave”, a koljena „klecava” (Heb 12,12). Izraz o „klecavim koljenima” (usp. Iz 35,3; Job 4,4) može označavati i nekoga koga je strah toliko obuzeo da se pomokrio.

Slično se i danas može dogoditi: strah da se ružno iskustvo ne ponovi prijeđe u stanje anksioznosti, iscrpi nas, oduzme radost i snagu postojanja. Bilo da je riječ o strahu od novog razočaranja u prijateljstvu, u društvu, u vjerničkoj zajednici. Bilo da je riječ o strahu od stranaca, pripadnika druge nacije, ili čak druge kršćanske Crkve. Bilo da je riječ o strahu od novog razočaranja do kojega bi moglo doći ako nekome od najbližih, koji su nas povrijedili, pružimo mogućnost novog početka.

Prelazak na mliječnu kuhinju

Kod nekih su loša iskustva dovela do regresivnog ponašanja. Iako odrasli, unatoč ozbiljnosti koju život traži, odlučili su biti poput djece te se „hraniti mlijekom” (usp. Heb 5,13). I danas postoji trend da mnogi, možda zato što su svjedočili promašajima svojih roditelja te se uvjerili kako život odraslih može biti zahtjevan i rizičan, jednostavno ne žele preuzeti odgovornost za vlastiti život. Ostaju živjeti s roditeljima ponekad i do četvrtog desetljeća života, boje se ući u brak ili ozbiljniju vezu, imati djecu.

U regresivna ponašanja mogu upasti i čitave zajednice, uključujući vjerničke. Dogodi se da crkveni život, propovijedi, pjesme koje pjevamo, molitve koje izgovaramo počnu nalikovati zabavnom i površnom programu s kršćanskim predznakom koji, graničeći ponekad i sa svojevrsnom klaunizacijom kršćanstva, bagatelizira ozbiljnost i složenost životnih prilika.

„Što će nama zajednica kad se jede gibanica”¹

Kod nekih se „Hebreja”, nakon što su trezveno razmislili i zaključili da se život i snagu ne isplati investirati u zajedničko dobro, dogodilo posvemašnje predanje postizanju vlastitog materijalnog probitka i sigurnosti kao najvišoj svrsi. To je predanje dobilo takve razmjere da autor poslanice opominje kršćane zbog „srebroljupstva” (usp. Heb 13,5).

Slično se i danas može dogoditi: vjerničko gubljenje smjera kompenzira se uprezanjem životnih snaga u postizanje materijalnog prosperiteta, što se u zbrci do koje dolazi kada se izgubi smjer nerijetko prikazuje kao dokaz da na osobi počiva Božji blagoslov (kao što to uči tzv. prosperity gospel). Život se tada sastoji od ritmične izmjene radnog tjedna u kojemu se misli gotovo isključivo o osobnom probitku i nedjeljnog bogoslužja koje, nerijetko egzaltiranim stilom, služi kao ispusni ventil, bez vrijednog utjecaja na stvarni život i odnose.

Nostalgija za prošlim vremenima

Među „Hebrejima” je bilo i onih koji su se nadali da bi nelagodu zbog gubitka smjera i osjećaj dezorijentacije mogli ublažiti vraćanjem u prošla vremena. Iz poslanice možemo zaključiti da je neke fascinirala židovska religija sa svojim propisima, obredima i ritualima, osobito nekadašnji hramski kult s njegovim žrtvenim sustavom. Autor poslanice ih stoga opetovano podsjeća da hramski kult pripada minulim vremenima te da Krist, veliki svećenik koji je samoga sebe prinio, predstavlja i kraj svakog kulta.

To u osnovi znači kraj načina života u kojemu, kako bi netko živio ili očuvao svoj identitet, netko drugi mora biti žrtvovan (usp. Heb 8; 10).

Slično se i danas događa: neki kršćani zabrinutost i nesnalaženje u vremenu pokušavaju razriješiti idealiziranjem minulih vremena. Primjerice, vremena prije sekularizacije, kada je religija društvu mogla nametati pravila, vremena ženske neravnopravnosti u društvu i Crkvi, ili vremena patrijarhalnih obitelji. Uz ta „vraćanja” često ide i povratak „starom žrtvenom sustavu” u kojemu se identitet pokušava očuvati tako da se “žrtvuje” druge i drugačije, ili one koji su proglašeni neprijateljima vjere, Crkve, braka, obitelji.

Zaboravljajući da je Krist trpio „izvan vrata” (Heb 13,12), kršćanska poruka se olako poistovjećuje s agendama konzervativnih političkih snaga, ponekad i s izrazito problematičnim nacionalističkim i šovinističkim predznacima. Nisu od pomoći ni oni kršćani koji, također zaboravljajući da je Krist trpio „izvan vrata” te da valja „izaći izvan tabora” (usp. Heb 13,13), kao alternativu nude poistovjećivanje kršćanstva s liberalnim društvenim snagama.

Poziv koji treba ozbiljno shvatiti

Bila bi doista šteta da Poslanica Hebrejima, o čijoj se kanoničnosti raspravljalo sve do petog stoljeća, nije ušla u kanon. Jer ono što je mučilo nekadašnje „Hebreje”, očito muči i nas danas.

Poruka „Danas ako glas mu čujete, ne budite srca tvrda kao u Pobuni”, koju anonimni autor izriče „Hebrejima”, upućena je i nama. To je poruka koja kaže: ako smo ikada u nutrini osjetili Božji poziv graditi bolji, pravedniji svijet te zajedništvo među ljudima, onda se s time ne bismo trebali poigravati. Sveto pismo uči da ne postoji čovjek koji to u nekom trenutku ne osjeti (usp. Rim 1,19–20; Rim 2,15). Oni koji su upoznali Sina, „odsjaj Slave i otisak Bića njegova” (Heb 1,3), morali su to osjetiti osobito snažno.

Čovjek koji pokuša zatomiti Božji poziv, na ovaj ili onaj način, baš poput Izraelaca koji su četrdeset godina kružili pustinjom (Heb 3,7–8), polako, ali sigurno umire.

Namjera ovog teksta, kao ni cijele Poslanice Hebrejima, nije zastrašiti, već pozvati da pristupimo „prijestolju milosti” (Heb 4,16), kako bismo se u svjetlu Božje istine svatko ponaosob upitali što nam se to tako strašno i teško dogodilo, kao pojedincima i zajednicama, da smo izgubili smjer.

To znači pristupiti Bogu pred kojim je „sve golo i razgoljeno” te čija „živa i djelotvorna Riječ” može prodrijeti do „dijeljenja duše i duha, zglobova i moždine” te „prosuditi nakane i misli srca” (Heb 4,12–13). Ne kako bi nas osudio, bagatelizirao ozbiljnost situacija kroz koje smo prošli ili nas, poput kakvog nemuštog psihoanalitičara, „rashodovao” i tako ostavio. Već kako bismo kod prijestolja milosti primili „pomoć u pravi čas” (Heb 4,16), od Boga koji kao Stvoritelj jedini poznaje tajne našeg bića te koji nas jedini može ne samo “rastaviti” nego i iscijeliti, odnosno „sastaviti”, uspraviti i vratiti put ljudske i vjerničke autentičnosti.

Pristupimo mu, dakle, s pouzdanjem, kako bi nam život postao cjelina i bio spašen.

¹ Šaljivi stihovi iz dječje pjesmice u filmu Vlak u snijegu kojima dio djece izražava usredotočenost na privremenu vlastitu dobrobit, nauštrb dobrobiti zajednice.

Tekst je preuzet iz Glasa Crkve br. 73–74/2025.