Kada jedinstvo postane opasno

Od Ivanova evanđelja do internetskih propovjednika – zašto nije svako “zajedništvo” sveto.

Pogledi koji ostavljaju trag

Postoje susreti koji prolaze neprimjetno. Kao kad ruka prođe kroz vodu. I postoje oni drugi, koji nešto u nama promijene. Ponekad je dovoljan jedan pogled: u njemu već titra blaga naklonost, suzdržana osuda ili pak tiho pitanje koje nikada neće postati riječ. Što dulje susret traje, to jasnije osjećamo: gledamo li i dalje jedno drugo – ili nas gleda neka unaprijed zadana slika?

Jesam li, u tom pogledu, sveden na nešto što nosim? Ili me ovaj pogled poziva da postanem ono što jesam?

Postoji, naravno, i unutarnji seizmograf koji nam nepogrešivo signalizira: susret se dogodio. Ili se nije.

Isusova molitva i dvosjekli mač jedinstva

Isus, u svojoj famoznoj Velikosvećeničkoj molitvi iz Ivanova evanđelja, ne zaziva strukturu, niti dogmu, nego čežnju. „Da svi budu jedno.“ To nije politički slogan, nego gotovo egzistencijalni poziv. Jedinstvo kao ideal, ali i kao napast.

Jer jedinstvo je često dvosjekli mač. Povijest, osobito crkvena, obiluje primjerima gdje je „jedinstvo“ značilo – jedno mišljenje, jedno rješenje, jedno čišćenje. Ne kaže se bez razloga da u društvu u kojem svi misle isto – neki očito više ne misle uopće. Raznolikost, iako krhka i često naporna, posljednjih je desetljeća s pravom postala središnji izazov. Ali upravo joj zato prijeti – paradoksalna uniformnost.

U ime pregleda, nastaje zatiranje razlika. U ime zajedništva, dolazi do pretjeranog usklađivanja. Ponekad jedinstvo postaje dogovorena šutnja.

U Djelima apostolskim opisano je kako je skupina ljudi, jednodušno – homothymadon, kako piše na starogrčkom – kamenovala Stjepana. Bili su „jedno“. Kao što je i prva kršćanska zajednica, nešto ranije u istom tekstu, također bila „jednodušna“ – ali u molitvi. Isti izraz. Dva sasvim različita ploda. Hinjeno jedinstvo može biti izrazito opasno. Fingirano jedinstvo samo poradi jedinstva može uništiti nevine živote i ostaviti ogromne traume. Jedinstvo, dakle, samo po sebi ne znači ništa, osim ako ne znamo što ga nadahnjuje.

Zajedništvo ili manipulacija?

Koliko se danas – upravo sada, dok ovo čitamo – odvija takvih dinamika? Ljudi koji, okupljeni u nekoj vrsti zajedništva, postaju hrabriji, jasniji, ljudskiji. I ljudi koji, u posve sličnom zajedništvu, postaju toksični, netolerantni – ponekad čak opasni.

Nedavno sam, vođen znatiželjom i blagim mazohizmom, prisustvovao predstavljanju knjige jednog sve popularnijeg internetskog evangelizatora, čije djelo navodno spaja Isusa i „leadership“. No ono čemu sam svjedočio nije bilo ni evanđelje ni liderstvo već nešto mnogo perfidnije. Pred publikom koja je željela vjerovati, govorio je o „Božjoj poruci“ upućenoj isključivo Hrvatima – „izabranom narodu“, za razliku od Austrijanaca i Nijemaca „koji žive u tami“. U tom svjetonazoru, Bog je nacionalni vlasnički brend, a evangelizacija se zamjenjuje tribalnim zatvaranjem: „Ne razgovarajte s onima koji nemaju iskustvo živoga Boga“, poručio je, tobože sigurnima u vjeri. Isusova poruka – univerzalna, raskajano inkluzivna – pretvorena je u retorički spektakl, u kojem „drugi“ više nije bližnji, nego konkurent u vječnom sporu za božansku naklonost. Aplauz je potvrdio odanost. Velikodušni „dobrovoljni prilozi“ – razmjere zaluđenosti. Jer u doba kada vjera prestaje biti put, a postaje potvrda vlastite superiornosti, manipulacija se više ne prepoznaje kao opasnost već kao snaga.

Jedinstvo koje se ne gradi riječima

Isus naime ne govori o bilo kakvom jedinstvu. Njegova metafora nije pragmatična, nego mistična: „Kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi.“ Nije ovdje riječ o funkcionalnoj slozi, nego o suživotu bića. O jedinstvu koje ne briše razlike, nego ih nosi u sebi.

I ne samo da ih nosi – pretvara ih u prostor slobode.

Takvo se jedinstvo ne može organizirati. Ono se živi. Možda ne uvijek. Možda ne u svakom susretu. Ali važno je imati na umu da u svakom trenutku imamo izbor. Možemo pokušati.

Ali to pokušavanje nije bez rizika. Jer istinsko jedinstvo može nastati samo tamo gdje postoji uzajamnost. Ako je ono jednostrano, pretvara se u podložnost. I tada ni čežnja za jedinstvom više nije sveta. Tada može postati opasna iluzija – sredstvo kontrole, a ne izraz ljubavi.

Crkva, ako želi biti vjerna Isusovoj molitvi, mora se odreći ideje da jedinstvo nameće. Mora ga naučiti – primati. I dijeliti.

„Dijeliti život“ – to nije nekakav marketinški slogan. To je srce kršćanstva.
Dati dio sebe, i biti spreman primiti tuđi život – ne u njegovoj idealiziranoj formi, nego u njegovim nesavršenostima, u pukotinama gdje Bog često progovara najglasnije.

Upravo tamo, gdje nitko ne dominira i nitko ne posjeduje istinu, počinje ono jedinstvo koje ne treba dokazivati. Jedinstvo koje se ne gradi riječima, nego životima.