Kada sigurnost postane zamka

Što ako sigurnost za koju se grčevito borimo zapravo postane naša zamka?

Na prvi pogled, današnje evanđelje djeluje gotovo neprimjereno u odnosu na ono što nas svakodnevno pritišće. Isprva zvuči jednostavno: bogat čovjek kojemu je polje obilno rodilo odlučuje sagraditi još veće žitnice kako bi postao još bogatiji i još bezbrižniji. No Bog mu najavljuje smrt već iste noći, uz gotovo cinično podsjećanje na granice naše logike: „Tako biva s onim koji sebi zgrće blago, a ne bogati se u Bogu.“

Ispod krova sigurnosti

Danas ovu prispodobu možda trebamo ispričati drukčije: i bez ove najave smrti postaje jasno da je nada u stalni rast blagostanja (bila) iluzija. Nekim našim „žitnicama“ posljednjih su se godina i doslovno srušili krovovi. Istina, naš je životni kontekst raznolik, ali mnoga nas iskušenja i materijalne nesigurnosti suočavaju s neugodnim saznanjem: blagostanje nije isto što i život, a sigurnost nije sinonim za smisao.

U tom svjetlu, riječi Propovjednika, hebrejski poznatijeg i kao Kohelet, odjekuju sa zapanjujućom suvremenošću: „Ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost!“
Život je krhak i često nepravedan. Borba za opstanak vodi nas nekad u plemenitost, nekad u okrutnost. No unatoč tomu, postoji i snaga izražene solidarnosti, osjećaj za pravdu, za glazbu i kulturu te ona pitanja koja nas očito ne napuštaju. Što je, dakle, čovjek?

Biblijski pisci duboko osjećaju napetost između uzvišenog poziva biti na Božju sliku i stvarnosti ljudske sklonosti zlu.

Granice pogleda

Na prvim stranicama Pisma čovjek je stvoren na sliku Božju (Post 1,26), ali samo nekoliko redaka kasnije rođeni brat podiže ruku na svog brata. Povijest se nastavlja u tom napetom luku: između dara i izdaje, dostojanstva i destrukcije. Izbijaju i pokreti koji oplemenjuju zapadnu civilizaciju osjećajem za pravdu, ljudska prava i milosrđe, ali i katastrofe koje u ljudima bude osvetu, mržnju i nasilje. U toj zbrci odzvanja ono iz Psalma: „Što je čovjek da ga se spominješ?“ (Ps 8,5) – pitanje koje, premda starozavjetno, bez napora probija sve naše novozavjetne iluzije.

Ne valja ovdje prebrzo zaključiti. Isus nas ne poziva na bijeg od materijalnoga, niti osuđuje dobar urod, pametno upravljanje ili kvalitetan rad. Problem nisu žitnice kao takve. Problem počinje ondje gdje granice imanja postaju granice pogleda: kad više ne vidimo ni Boga ni čovjeka, nego samo vlastite zidove i salda.

Ne bježimo, dakle, od stvarnosti, nego od drugoga; od ljubavi, od zajedništva.

Radosna vijest ne ostaje pri ispraznosti i prolaznosti. Isus nas poziva: „Čuvajte se svake pohlepe. Nije život u izobilju imanja.“ Možemo život posvetiti „gradnji žitnica“, ali ništa materijalno nije neprolazno. On nam vjeruje više nego što mi vjerujemo sebi: da možemo živjeti šire, dublje, s pogledom koji ne završava na vlastitom dvorištu, nego ide sve do središta drugoga pa i do Boga.

Poruka današnjeg evanđelja ne cilja prvenstveno one koji se boje za egzistenciju, nego one koji su „zbrinuti“, ali žele još. Isus razotkriva prazninu iza mitomanije „uvijek više, uvijek bolje“. Nagon za posjedovanjem, ako se ne prepozna i ne ukroti, vodi u nove krize, i to ne zbog stanja računa, već zbog stanja nutrine.

Isus opisuje čovjeka koji govori samo sebi i čuje samo sebe. On je zaljubljen u sebe i svoj glas. Ne moli, ne zahvaljuje. Ne pita. Ne čuje. Nema nikakav odnos ni s Bogom, ni s ljudima; promatra sve isključivo iz vlastite, uskogrudne optike.
Zato je pitanje komu smo okrenuti i jesmo li još sposobni vidjeti drugoga itekako aktualno.

Zdravim okom

Viktor Frankl je govorio: „Samo bolesno oko vidi samo sebe, zdravo oko vidi i drugoga.“ Franklova dijagnoza kao da pogađa gdje treba: jesam li zaboravio kako izgleda pogled u oči čovjeku u potrebi? Osjeća li se onaj u potrebi još uvijek kao bližnji ili sve češće kao prijetnja?
A čovjek opsjednut sobom živi u smrtnoj opasnosti: gubi sposobnost za odnose, promašuje cilj života. Jer čovjek bez odnosa nije više Božja slika, nego sjena.

Evanđelisti Matej, Marko, Luka i Ivan svaki donose svoju nijansu, ali kod Luke su na poseban način u fokusu siromašni. Za njega je jasno: pravo blago u Nebu stječe se otvorenošću i podjelom onog što imamo, a ne samotničkom žitnicom. Na to nas podsjeća i Božje pitanje: „Komu će pripasti ono što si nakupio?“ Luka ne traži bešćutni asketizam, već promjenu perspektive, odnosno da se naše „sve je moje“ pretvori u svijest o zajedničkom dobru.

Isus ovom prispodobom preusmjerava naš pogled: prava sigurnost ne dolazi iz nagomilanog, već iz onoga što dijelimo s drugima u zahvalnosti i ljubavi.

Umijeće dijeljenja

Nedavno sam naletio na jednu zanimljivu priču.

Jedna je obitelj u svom vrtu uredila veliki kutak s mnoštvom igračaka za svog sina. Jednog dana, došao je do ograde nepoznati dječak i upitao može li ući i igrati se s njim. Dječak je upitao roditelje, ali oni su rekli: ne. Tužni dječak ostao je stajati s druge strane.
Tada je sin, kojem su igračke pripadale, uzeo nekoliko njih i otišao do tuđeg djeteta. Nije želio da ostane tužno. Djeca jednostavno znaju: dijeljenjem nitko ne postaje manji.

Dijeliti nikada nije lako. Ponekad znači odreći se komfora, sigurnosti, pa čak i vlastite kontrole. Ali upravo tu se otvara prostor slobode. Tek kad otvorimo sebe, svoj posjed i svoje vrijeme, počinjemo živjeti. To nije tek teorija; to je iskustvo mnogih.

Bog nam ne nudi gotova rješenja. Umjesto toga, nudi nam nove perspektive.
Poziva nas da promišljamo kamo vode naše odluke i da biramo ono što ostaje, kad sve prolazno izblijedi.

Jer svi smo mi istodobno i vjetar i odraz: krhki, ali pozvani na ljepotu.
Prolazni, ali stvoreni za vječnost.
Ranjivi, ali sposobni za ljubav.

I samo ono što podijelimo doista ostaje naše.