Kako ostati blag kad svijet nagrađuje grubost

U svijetu koji nagrađuje grubost, Isusova blaženstva zvuče kao slabost. I to sve dok ne shvatimo da su mjera po kojoj se odlučuje hoćemo li ostati ljudi.

Ima nešto zanimljivo, gotovo skandalozno mirno u današnjem evanđelju koje nam stoji pred nosom. Dok svijet grmi, dok se politika sve češće hrani vrijeđanjem, dok algoritmi uredno serviraju strah kao doručak, Evanđelje poručuje: blaženi su blagi, milosrdni, oni koji plaču, oni gladni pravde, oni koji grade mir. Na prvu zvuči kao recept da te ovo naše društvo danas pojede. Jer kršćanin doista ponekad djeluje kao da je došao na utakmicu s pravilima iz nekog drugog stoljeća. Pitanje zato nije “tko je jači”, pitanje je po čijoj se mjeri uopće igra.

Kad mir postane provokacija

Kad Evanđelje kaže “blaženi”, ono ulazi u raspravu koja je u antici bila poprilično ozbiljna. Filozofske škole nisu se bavile samo tehnikom mudrovanja. One su tražile odgovor na pitanje kako živjeti dobro i kako doći do sreće koja ne ovisi o naletu raspoloženja. Aristotel bi rekao: radi se o stavu dobrog življenja i dobrog djelovanja, o karakteru koji se gradi kroz odluke. I onda Isus, bez salonske retorike i bez akademskih zaštitnih ograda, ponudi vlastitu mapu blaženstva: niz rečenica koje usred simpozija prekidaju cijeli seminar. Nema “dokaza”. Ima mjera.

Blaženstva nisu naivna poezija.

Ona su kriterij. Mjerna jedinica. Ne mjere uspjeh, mjere istinu. Uzimaju riječi koje svijet koristi kao uvredu i od njih rade putokaz: siromašan duhom, žalostan, krotak, gladan pravednosti, mirotvorac. To nije nekakav starinski nerazumljivi ideal za “pobožne”. To je opis ljudi koji nisu dopustili da ih život pretvori u karikature, u jeftine maske, u male strojeve za samoodržanje.

Mjera protiv logike moći

Pavao ide dalje: Bog bira ono što je slabo da posrami ono što se drži moćnim. Ne zato što voli poraz, nego zato što zna kako moć djeluje. Što si više “gore” u sustavu, to si često zarobljeniji. Što si više izvan sustava, to si slobodniji. Svatko zna da svako unapređenje, svako priznanje, ima cijenu: više lojalnosti liniji, manje slobode govora. To vrijedi za korporacije, za institucije, pa i za samu Crkvu. Nije malen broj onih koji su se odrekli slobode zbog funkcije i “službe”.

No, moć bez milosrđa uvijek traži žrtvu; treba nekoga niže da bi netko drugi bio više. Ekonomska tablica, naslovnica, feed: sve na istom oltaru dojma. Nekad je to grubi jezik na pozornici, nekad uredan prezir u komentarima, nekad hladnoća sustava koji čovjeka svodi na broj, a ponekad naš privatni refleks da budemo “iznad”, makar jednom rečenicom. Evanđelje tu igru siječe odmah na ulazu. Pristaje na mjeru dostojanstva.

Treći put između cinizma i iluzije

Živimo doba brzine i prvog dojma. Nakon pandemije mnogi su čekali povratak “na staro”. Nije se vratio. Rat, klima, nesigurnosti, privatni lomovi. Skrolamo kao da će nam još jedna vijest dati osjećaj kontrole, a samo skupljamo napetost. Druga krajnost je nasilni optimizam: misli pozitivno, sve je prilika. Lijepo zvuči, a čovjeku u boli daje dodatnu krivnju, kao da se tuga mora opravdati.

Blaženstva nude treći put: istinu bez idoliziranja mraka. Isus ne poriče suze ni nepravdu. Pitanje je što s tim radiš: povlačiš li se u cinizam ili iznutra biraš drukčiji otpor. Najteže je priznati da se borba ne vodi samo na ulici i u parlamentu. Vodi se i u mom tonu, u mom pogledu, u mojoj potrebi da budem u pravu. Ako si slomljen, nisi izvan blaženstava; ti si u njihovom središtu.

Otpor počinje u jeziku.

Kad nekoga svedemo na etiketu, blaženstva traže da mu vratimo lice. Ponekad je to banalno: u društvu gdje svi prepričavaju “što je onaj opet napravio”, ti prekineš i kažeš: “Čekaj, pričamo o čovjeku.” Drugi put je to tiha higijena: ne širiš ponižavajuću snimku, ne hraniš tuđu sramotu klikovima, ne sudjeluješ u linču koji se prodaje kao “briga”.

Nastavlja se i u načinu kako pomažemo. Pomoć postaje poniženje onog trena kad čovjek mora zahvaljivati za osnovno, kao da mu se daruje milostinja, a ne vraća minimum dostojanstva. Zato je ponekad važnije kako pomažeš od toga koliko pomažeš: jedna vrećica potrepština predana bez pitanja, jedan razgovor bez podsmijeha, jedna šutnja koja ne osuđuje. Tu se vidi koja mjera vlada.

Najteža rečenica je ona o progonu zbog pravednosti. Pravednost nije neutralna: kad kažeš istinu, netko gubi privilegij; kad štitiš poniženoga, netko ostaje bez publike; kad gradiš mir, netko ostaje bez omiljenog neprijatelja. Otpor dođe, ruganje dođe, etikete dođu. Isus ne traži da to želiš. Samo kaže: ne zaključuj da si pogriješio zato što si doživio otpor.

U kršćanskoj verziji blaženstva riječ je o Kraljevstvu, tj. o Božjoj logici života koja se probija kroz stvarnost. Čovjek je uvučen u odgovornost: prema Stvoritelju, bližnjemu, svijetu koji mu je povjeren. Tu se vraća budnost: ne otupjeti, ne postati kamen. Još moći zaplakati, još moći biti blag bez naivnosti, pravedan bez mržnje, milosrdan bez slabosti, mirotvorac bez kukavičluka. Istina se ne mjeri aplauzom, mjeri se vjernošću.

Nada koja se živi, ne dokazuje

Zanimljivo je i to da blaženstva ne završavaju stisnutih zuba. Ne zatvaraju se u grču. Evanđelje ide u smjeru radosti koja nije šarena maska, nego dokaz da mrak nije zadnja riječ. Psalmi to hvataju: Bog tužaljku pretvara u ples. To nije onaj nasilni optimizam; to je vjera da čovjek smije disati.

U toj logici ima i jedna tanka, presudna žica: nada. Ne motivacijska, trezvena. Nećemo osušiti sve suze, ispraviti svu nepravdu, zaustaviti sve ratove. Ali možemo, danas, u ovom komadu svijeta koji nam je dan, učiniti da netko manje drhti, da netko manje bude sam, da netko ponovno povjeruje da pravednost nije bajka.

Na kraju, pitanje možda nije tko se zadnji smije. Pitanje je tko će zadnji ostati čovjek. Blaženstva ne obećavaju pobjedu u areni. Ona obećavaju nešto ozbiljnije: mogućnost života u kojem Kraljevstvo nije teorija, nego način života, građen tiho i svakodnevno.

Da mjera dostojanstva ostane jača od mjere moći.