Kako prepoznati Boga u gužvi

Bog se često pojavljuje neprepoznat u gužvi, a otkriva se tek kad popuste naše projekcije i potreba da sve držimo pod kontrolom.

Ponekad se dogodi da nekoga vidiš i shvatiš da se nešto u tebi pomaknulo, a da se izvana nije promijenilo ništa. Nema fanfara, nema signala s neba. Samo onaj snažni osjećaj u tebi da taj susret ima težinu. Evanđelje ove nedjelje opisuje baš takav trenutak.

Na obali Jordana, među ljudima koji stoje, guraju se, slušaju, čekaju, Ivan Krstitelj gleda čovjeka koji mu ide ususret. Još jedan lik u masi, jedno tijelo u prašini povijesti. Ivan izgovara rečenicu koja će stoljećima odzvanjati liturgijom i savješću: „Evo Jaganjca Božjega koji oduzima grijeh svijeta.“ Potom, bez potrebe da spašava svoj ugled, dvaput priznaje: “Ni ja ga nisam poznavao.”

O granicama znanja

Ivan bi bez ikakvih problema mogao glumiti sigurnost. Mogao bi izgraditi reputaciju i postaviti se kao „ekspert za Mesiju“. On bira iskrenost i priznaje svoje limite. Ivan svojim životom potvrđuje: zrelost vjere ne mjeri se brojem sigurnih rečenica, nego spremnošću da se istina izrekne i kad zvuči kao slabost. „Ni ja ga nisam poznavao“ nije Ivanov kiks, nego rijetka duhovna iskrenost. On zna da je misterij veći od njegovih slika o Bogu. Tek kad vidi kako Duh silazi i ostaje nad Isusom, shvaća tko stoji pred njim. Više se puta u životu pokazalo da najvažnije životne spoznaje dođu kada popusti ona moja kontrola da sve grčevito držim pod kontrolom. U tome je Ivan iznenađujuće suvremen. Jer čini mi se da danas svi moramo „imati stav“, „znati odmah“, „biti sigurni“. Evanđelje otvara jedan nešto drugi put: istina se često pokaže tek onda kad prestanem glumiti da je posjedujem.

Božja snaga bez nasilja

„Jaganjac Božji“ ili, prema novom studijskom prijevodu Biblije, „Božje janje“, nije pobožni ukras. To je kritika našeg pogleda na moć. Bog ulazi u svijet bez vojne parade. Ne dolazi s parolom „bombom do mira“ ili „moramo štititi naše granice“. Dolazi kao onaj koji je spreman proći kroz nasilje kako drugi ne bi morali prolaziti kroz taj pakao. Janje ne grize, ne vraća udarac, ne zastrašuje. Stojeći ondje gdje drugi bježe, stoji uz ranjene, ponižene, krivo optužene, uz one koje se gazi „zbog viših ciljeva“.

“Grijeh svijeta” nije samo privatna slabost.

To je cijela klima: normalizirano ponižavanje i demoniziranje „onih drugih“, sveto opravdavanje vlastite pohlepe, skrivanje iza institucije. Božje janje poručuje da se zlo ne istjeruje većim zlom. Možeš ga nadglasati, ne možeš ga izliječiti.

Duh bez spektakla

Prema evanđelju, na Jordanu Duh silazi na Isusa u liku golubice. Ne kao dron. Nego kao tiha korekcija naše logike moći. Golubica ne nosi mač ni pobjedničku zastavu. Njezin je znak mir. Taj mir u Evanđelju ne znači odsutnost problema; znači novu kvalitetu odnosa: s Bogom, s drugima, sa sobom i sa stvorenjem. Zato je taj Duh sumnjiv svemu što se hrani strahom, propagandom i mržnjom. On ne voli naše maske. Rane podnosi, slabosti nosi, padove trpi. Ali glumu teško. Lako je govoriti pobožno, a živjeti nepromijenjeno: cinizam, agresija i potreba da se bude u pravu ostanu isti. Tu Duha nema. Možda je upravo zato teško izdržati tišinu. Mir nas raskrinka. Tek kad utihnemo, ispliva ono od čega bježimo. Od sebe znamo bježati prilično disciplinirano: ekranom, poslom, brigom. No Duh dolazi kao tišina u kojoj se ne raspadam. Tišina u kojoj se polako vraćam sebi.

Prst koji ne pokazuje na druge

Ivanova rečenica „On mora rasti, a ja se umanjivati“ zvuči subverzivno i danas. U doba samopromocije, prorok bi najradije otvorio profil, izgradio brend i mjerio istinu brojem pratitelja. Još lakše je pronaći metu: udariti po slabijima, uz pomoć AI alata spakirati to u domoljubnu pobožnost i prodati kao “duhovnost”. Ivan radi suprotno. Ne skuplja publiku, nego pokazuje prstom dalje od sebe.

A mi? Mi smo vjerojatno bliže onim učenicima koji su bili blizu Ivana i opet nisu kužili. Nosimo svoje slike Boga: malo terapeut, malo tiranin, malo nacionalni zaštitnik, malo automat za brze intervencije. I onda kad takav Bog zakasni ili šuti, brzo se razočaramo.

Evanđelje nas vraća na početak: Bog ne dolazi ispuniti naše projekcije, dolazi osloboditi nas od njih. Zato i dolazi kao čovjek među ljudima, neprepoznat u gužvi, i otkriva se postupno onima koji imaju hrabrosti reći: „Nisam ga poznavao“. Na ovom mjestu mi današnja riječ postaje neugodna.

Jer najlakše je govoriti o Božjem janjetu kao ideji, a najteže ga prihvatiti kao logiku života. Najlakše je prepoznati nasilje “u svijetu”, a najteže u mom tonu, u mom brzom sudu, u potrebi da pobijedim i budem u pravu. Zato, kad danas čujem „Evo Božjeg janjeta“, ne doživljavam to kao pobožnu formulu, nego kao poziv na jednostavnu istinu: Bog je tu, ali ne u mom dokazivanju, nego u trenutku kad prestanem glumiti.

Ako je Ivan mogao reći „nisam ga poznavao“ i ostati velik, onda možda i ja smijem krenuti od toga da ne moram sve znati. Dovoljno je da u gužvi vlastitog života ne promašim ono što je najtiše, a presudno. Kad me netko pita gdje je Bog, ne moram posezati za velikim riječima. Ponekad je dovoljno da, bez glume i bez buke, pokažem prstom na mjesto gdje se čovjeka ne gazi: “Gle. Tamo gdje Bog stoji uz čovjeka.”