Kako psihoterapija i duhovnost mogu učiti jedno od drugog?

Pomnost (eng. Mindfulness) je danas svima na usnama. Odabrati biti u sadašnjem trenutku, bez razmišljanja o svemu što je bilo ili što će biti, zaustaviti analize u svojoj glavi te učiniti nešto za sebe i svoj mir.

Stručnjaci u tome vide nešto više od pomodnosti te se zalažu za jaču interakciju između psihoterapije i duhovnost, jer vjera može biti izvor za jedan bolji i ugodniji život.

“Ovo je zanimljivo”, “Ne sviđa mi se to”, “Ovo su gluposti” – s ovakvim se pitanjima suočimo više puta dnevno. No važno je razlučiti za sebe kojem impulsu vjerovati i slijediti ga. Matthias Ennenbach je psihoterapeut i liječnik koji je razvio vlastiti pristup budističkoj psihoterapiji koja se vrlo brzo proširila i zapadnim zemljama u kojima je zadržana u ponešto drugačijem obliku. Jedan od ciljeva je klasificirati impulse kratkim preispitivanjem: “Je li ovo glas mog razuma? Ili glas unutarnje kukavice ili neznalice?” Mnogi nakon toga dolaze s raznim pitanjima na psihoterapiju. “Smijem li to učiniti?” ili “Što da radim?” – tipični su primjeri toga. Ennenbach je uvjeren: “Oni koji slijede glas razuma približavaju se odgovoru.”

Budistički koncepti – prije svega pomnost – također su sve popularniji u Europi. “U tekstovima koji su 2500 godina stariji od Sigmunda Freuda već postoji spoznaja da mnogi naši problemi sežu do nesvjesnog”, objašnjava Ennenbach. Psihologija se također promijenila tijekom posljednjih nekoliko desetljeća. Dok se prije prvenstveno radilo na suočavanju s poteškoćama, danas je fokus više na jačanju ostalih resursa. “Ljudi su prepoznali da čak i ako eliminiramo poteškoće, još uvijek smo daleko od toga da budemo sretni.”

Vjera, ljubav i nada kao “sposobnosti”

Istraživanja pokazuju da vjera može biti odličan način za vježbanje otpornosti, suočavanje s teškim situacijama te prakticiranje zahvalnosti. Andreas Walker, konzultant i osnivač švicarskog “Hope Barometra”, mnoge ideje pozitivne psihologije pronalazi u Bibliji, kako kaže. Objašnjava da Sveto pismo kršćanstva izvještava o “jednom brutalnom vremenu”. “Predodžba da su ljudi u prošlosti živjeli u skladu s izvjesnim vrednotama ne temelji se zapravo na Bibliji. Još je važnije shvatiti da duhovna poruka ne glasi: “Sakrijte se i bježite”, već suprotno od toga.”

Ovaj protestant je mišljenja da Crkva još uvijek nije pronašla adekvatan rječnik za prevođenje mnogih svetopisamskih poruka. No, osnovne kršćanske vrednote – vjera, ljubav i nada – svakako se mogu promatrati kao “vještine” ili “sposobnosti”, odnosno kao praktične sposobnosti koje se mogu aktivno trenirati. “U kolokvijalnom govoru, mi mnoge stvari nazivamo osjećajima”, objašnjava Walker, primjerice: “Zaljubljen sam, sretan sam ili pun nade.”

No, prema suvremenoj psihologiji, tu nije riječ o emocijama, već o stavovima, pristupu ili ponašanju. Konkretno rečeno: “U koga ću se zaljubiti – postoji izvjesna slučajnost”, objašnjava autor. “Ali, ako želim izgraditi brak i obitelj, onda moram prakticirati tu ljubav. Mnogi ljudi danas prekidaju nakon što osjećaj zaljubljenosti iščezne.” Kada bi parovi malo više vremena provodili zajedno, radovali se te malo više oprastali jedno drugom ili se pak međusobno ohrabrivali, možda i ne bi nužno dolazilo do prekida.

Walker naglašava da je psihologija predugo smatrala ljude “biološkim strojevima”.

Ennenbach je stava da duhovnost nipošto nije nekakav luksuz, već osnovna ljudska potreba. “Ako netko ne zadovoljava osnovne potrebe (hrana, piće, san), to će primijetiti nakon nekoliko dana. No, zanemaruje li se duhovnost, to se očituje neizravno i postupno: u nedostatku ljubavi i naposljetku i u zloupotrebi moći i nasilju.”

Ennenbach stoga suradnju duhovnosti i psihološkog znanja smatra neizostavnom. Možda nije na terapeutima i duhovnicima da poučavaju povezivanje duhovnosti i psihološkog znanja, već da osoba prvo kreće od sebe te ako joj je to smisleno i potrebno povezuje jedno i drugo.

“Svakome tko je u tjeskobi ili pod stresom prvo je potrebna stručna podrška. Otvaranje duhovnoj dimenziji može djelovati oslobađajuće, pogotovo za ljude koji pronađu izlaz iz privremene krize.

Osim toga, vjera može biti koristan izvor snage, “ako je riječ o pozitivnoj religioznosti koju karakterizira milosrđe Boga koji voli”: ovo posebno naglašava psihologinja i teologinja Christiane Blank. S druge strane, religioznost koju karakteriziraju strah i osjećaj krivnje ima kontraproduktivan učinak.

“Više povezanosti i manje ega”

Čak i ljudi koji su daleko od Crkve ponekad “podsvjesno u sebi imaju ugrađene negativne slike o Bogu”, naglašava Blank. U takvim situacijama često se ne prepoznaje da se ovdje ne javlja “nekakav prijeteći glas boga koji kažnjava”, već “superego”. Prema neurologu Sigmundu Freudu (1856.-1939.), ova se instanca razvija kroz identifikaciju s roditeljima te stoga funkcionira kao vrsta savjesti i upozorava ego na pogrešne poteze.

Osim toga, mnogi ljudi danas traže utočište u ezoteričnim ponudama. Prema Ennenbachu, to može postati problematično, pogotovo kada se zainteresirani izoliraju i prestanu preispitivati upitnost određenih metoda i ponuda. Važno je omogućiti “više povezanosti i manje ega”.

“Danas mnogi ne žele više slijepo vjerovati, već nastoje steći vlastita iskustva. Fizičko i senzualno iskustvo moglo bi biti jedan od razloga zašto je joga postala toliko popularna u zapadnoj Europi, pogotovo što upravo taj aspekt ponekad nedostaje u religiji i u crkvi.”

Paula Konersmann (KNA)