Koliko nas ima u našem “da”? Evanđelje o slobodi izbora

Koliko vrijedi naše “da” ako nikada nismo smjeli reći “ne”? Isusova priča o dvojici sinova otvara neugodno pitanje o klimoglavcima, praznim obećanjima i hrabrosti da promijenimo odluku u koju više ne vjerujemo.

U genijalnom filmu Yes Man Jim Carrey glumi Carla, čovjeka koji je godinama imao isti odgovor na sve što mu je život nudio. Onda na nekom posve slučajnom seminaru potpiše nekakav zavjet da će odsad na sve govoriti “da”. Komedija se, naravno, poprilično razmaše: on uči korejski, leti malim avionom, upoznaje ženu. Sve se počne raspadati kad žena koju voli shvati da u njegovu „da“ možda nema nje: da nije izabrao upravo nju, nego samo nije smio ponovno reći „ne“. Na kraju u razgovoru s likom sa seminara shvati da smisao nikada nije bio u tome da pristane na sve, nego da prestane životu automatski zatvarati vrata. Carl nije trebao riječ „ne“ zamijeniti riječju „da“, nego ponovno naučiti birati.

Klimoglavci s besprijekornim manirima

Kod nas taj film ne bi bio komedija nego dokumentarac o napredovanju u službi. Već godinama susrećem takve ljude, ponajviše u višim ešalonima društva, politike, sporta i medija pa čak i Crkve, ondje gdje se odlučuje o tuđim životima, a vlastiti položaj čuva odmjeravanjem svake riječi. Nekima od tih ljudi osobno ne bih dao da pričuvaju ovcu. Čak ni onu nacrtanu. Klimoglavci bez vlastitoga “ja”, oportunisti koji blizinu moći doživljavaju kao priliku da nešto uzmu, nerijetko i grabežljivci s besprijekornim manirima. Na sastanku su svi glasni i suglasni, na hodniku zabrinuti, a poslije svega tvrde da su od početka znali što i kako, samo, eto, nije bio trenutak reći. Cijenu te hinjene obzirnosti uvijek plati netko drugi. Najčešće bježim od takva društva, jer odlazim s manje volje i manje povjerenja u ljude nego što sam ih imao kad sam došao. Pa ipak, s nekima se mora surađivati, s drugima razgovarati, i ostaviti im priliku da se pokažu boljima od mojega mišljenja o njima. Teško bih mogao ozbiljno govoriti o vlastitom obraćenju ako bi svi moji sudovi o drugima morali ostati netaknuti.

Ipak, ne pristaju svi na sve iz računice.

Netko je još kao dijete naučio da ga je najlakše voljeti kad je miran, poslušan i kad se ne buni.

Iza njegova „naravno, nema problema“ možda se skriva čovjek koji je naučio tuđe potrebe prihvaćati kao obvezu, a vlastite prešućivati iz straha da će zbog njih nekome postati teret. Godinama je svima na raspolaganju, a onda jednoga dana gleda telefon koji zvoni i nema snage javiti se. „Što mu je odjednom?“ pitaju se oni koji su navikli da je uvijek na raspolaganju. Ali nisu primijetili koliko je sebe morao ostavljati po strani da bi među njima sačuvao mjesto.

U nekoliko navrata dolazili su mi prijatelji, poznanici, pa i posve slučajni neznanci koje sam tek upoznao, tražeći savjet o svojoj vezi ili braku. Kad ih upitam: „Ako je već sve tako loše, zašto onda jednostavno ne prekineš?“, dočekaju me šok, ponekad uvrijeđenost, pa odgovor: „Gdje ćeš mi to reći? Ne bih to…“ Time, naravno, ništa nije riješeno, ali barem smo izgovorili što ne žele. To pitanje postavljam jer me zanima koliko slobode osjećaju u odluci da ostanu. Nije mi se jednom dogodilo da svjedočim vjenčanju para i teško se otmem dojmu da pred oltarom izgovaraju odluku koju su umjesto njih već donijeli tuđi zahtjevi, vlastiti strahovi ili sasvim prizemna računica. Da bismo nekome doista rekli „da“, mora nam biti dopušteno izreći i ono famozno „ne“. Ako bi nas odbijanje stajalo ljubavi ili pripadnosti, koliko u našem pristajanju uopće ima nas, a koliko straha od onoga što bi se dogodilo kad bismo odgovorili drukčije?

Koliko je slobode u našem „da“?

S tom nelagodom čitam evanđelje ove nedjelje. Otac šalje dvojicu sinova u vinograd. Jedan mu odbrusi „neću“, pa se predomisli i ode, dok drugi spremno odgovori „evo me“, ali nikamo ne krene. Drugi sin rekao je sve kako treba, dovoljno da otac povjeruje kako na njega može računati. Isus pita koji je od dvojice to povjerenje opravdao. Onda ljudima koji su navikli svisoka procjenjivati tuđu vjeru kaže da su ih bludnice i carinici već pretekli u kraljevstvo Božje. Oni koje su otpisali povjerovali su Ivanu i počeli se mijenjati, dok je njima vlastita pobožnost služila kao potvrda da se oni nemaju zašto mijenjati. Vidjeli su promjenu, ali priznati je značilo bi dopustiti da ih nečemu pouče ljudi koje su prezirali. Nije im nedostajalo dokaza, nego spremnosti da zbog viđenoga preispitaju sebe.

Kad čitav život misliš da si u pravu, onda ti obraćenje izgleda kao poraz.

Tu se priča vraća meni i onoj nacrtanoj ovci. Bih li prepoznao promjenu kod nekoga od ljudi koje sam već otpisao ili bih i u njegovu dobru tražio skrivenu računicu? Njegova bi promjena tada i od mene nešto tražila: da se predomislim o njemu.

Pobožnost kao zaklon od promjene

Nije teško razumjeti sina koji kaže da neće. Svatko je jednom izgovorio nešto grublje nego što je trebalo i otišao prije nego što je drugi stigao odgovoriti. Zanimljiv je trenutak poslije, kad se treba vratiti. Prostorija je ista, ljudi su još ondje, netko podigne pogled i u tom pogledu već čujemo: „Eto vidiš.“ Možda nam to nitko ne namjerava reći. Možda bi im samo bilo drago da smo došli. Ali mi još pamtimo koliko smo sigurni bili kad smo odlazili i ne znamo kako sada stati pred njih bez te sigurnosti. Zato ponekad ostanemo vani dulje nego što želimo. Davno bismo se vratili, kad bismo znali da će za nas biti mjesta i nakon što priznamo da smo pogriješili.

Hrabrost povratka

Postoje odluke koje treba promijeniti i odbijanja iza kojih napokon trebamo (o)stati. Nije isto reći „ne“ ljudima kojima smo potrebni i ljudima koji nas jednostavno koriste. Ljudi koji nas iskorištavaju, odnosi koji nas ponižavaju i navike kojima si štetimo ne stječu pravo na naš život samo zato što smo im već posvetili dane, mjesece i godine.

Mi možemo nekoga razočarati i ostati vrijedni ljubavi. Možemo priznati da smo pogriješili i ostati vrijedni poštovanja.

Čovjek nije njegova prva riječ i ne mora ostatak života provesti dokazujući da ju je s pravom izgovorio.

Klimoglavac to nikad neće saznati, jer on nikad ništa nije ni izgovorio. Ostaje na površini, gdje se ne može ni pogriješiti ni vratiti. Autentičan postaje onaj tko sluša vlastitu savjest i onda kad ga ona pošalje natrag u prostoriju iz koje je izišao. Prvi sin mogao je ostati pri svome, sačuvati ponos i pustiti oca da se snađe. Umjesto toga, odlazi u vinograd i preuzima svoj dio posla. Njegovo „da“ ovaj put ne čujemo. Ali bitno je da otac više ne mora sam raditi u vinogradu.