Krugovi u kojima gubimo sebe

U svijetu u kojem digitalni profil vrijedi više od lica, a slika govori glasnije od riječi, stara Isusova rečenica zvuči iznenađujuće suvremeno: “Što ljudi kažu, tko sam ja?”

Nekoć je to bilo pitanje duhovne potrage. Danas je to tržišna niša. Industrija dojma svakodnevno isporučuje odgovore na pitanje tko smo ili barem tko bismo trebali biti. Broje se lajkovi, ne istine. Mjeri se doseg, ne dubina. I tako već odmalena učimo: pokaži se, ali se ne razotkrivaj. Djeluj, ali ne propituj. Svidi se – vjerovati možeš kasnije.

Ni Crkva, ni obrazovanje, ni politika nisu imuni na to. I ondje se sve češće traži dojam umjesto istine. U Crkvi, vjera se u posljednje vrijeme pretvara u glazbeno-emotivni spektakl, gdje se prenaglašavaju emocije. U školama, važnije su ocjene nego dijete koje ih nosi. U politici, umjesto preuzimanja odgovornosti – bijeg i stilizirani imidž. Tko nam ovdje zapravo govori: čovjek ili slika koju smo o njemu skrojili?

Isus, međutim, ne postavlja pitanje masi. Pita one koji mu stoje blizu. A kad Petar odgovori: “Ti si Pomazanik”, Isus mu zapovijedi da to nikome ne govori. Nema pozornice. Nema ovacija. Samo tišina. Jer istina se ne reklamira. Ne traži publiku. Ona se živi: tiho, bez spektakla.

Bog najjasnije govori tamo gdje mi šutimo.

A kad Isus progovori, zvuči kao da odbacuje svaku vrstu religijskog marketinga: „Tko hoće za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima svoj križ i ide za mnom.“ Nema pogodnosti. Nema umirujućih fraza. Samo poziv. Jasan. Neugodan. Izazovan. Udarac u samu srž slike o sebi koju smo godinama gradili.

Ali možda baš tu leži istina. Jer nasljedovanje nije briga o imidžu. Ne pita: „Kakav učinak ostavljam?“ nego: „Zašto sam ovdje i gdje sam pozvan?“ Ne mjeri što drugi očekuju, nego što Bog misli kad nas gleda. A to je često nešto sasvim drugo od onoga što kultura trenutka nagrađuje.

Ovdje se prisjećam jedne slike iz djetinjstva: dok sam bio u osnovnoj školi, nekoliko puta tjedno morao sam čuvati naše koze. Kako mi koze ne bi pobjegle, pripeo bih ih odnosno vezao za kolac. I tako su se one vrtjele u krug, pasle ono što su mogle dosegnuti unutar tog radijusa. Sutradan bih kolac pomaknuo nekoliko metara – i sve bi se ponovilo.

Život često izgleda upravo tako. Iako su moje koze bile na otvorenom, nisu bile slobodne. Jesam li ja slobodan? Jesmo li mi slobodni? Čisto sumnjam. Izvana možda. Ali iznutra? Vezani smo. Rutinama, krivnjom, ulogama, tuđim očekivanjima. Plešemo u krug tih nevidljivih uvezanosti – i polako gubimo sebe.

Živimo u krugovima koji oponašaju slobodu, a zapravo nas vezuju uz ono što nikada nismo birali.

Isus ne dolazi da uljepša kolac. Dolazi da nas razveže i odveže. Ali tko je razvezan, mora biti spreman napustiti poznati krug. A to često zna zaboljeti. Jer odricanje od sebe nije mržnja prema sebi, nego sloboda da više ne budemo središte svega.

Bonhoeffer je to rekao bez ublažavanja: „Odricanje od sebe znači poznavati samo Krista – ne više sebe.“ Ne ja u središtu, već On koji pokazuje put. Ne moj plan, nego Njegov glas – koji me katkad vodi i protiv struje svih drugih glasova.

U svijetu koji nam stalno šapuće što bismo trebali biti, to zvuči kao pobuna: Ti nisi ono što drugi govore o tebi. Ti si ono što Bog vidi u tebi. A taj pogled ne dijeli na kategorije: „Svi koji ste u Krista kršteni, Krista ste obukli. Nema više ni Židova ni Grka, ni roba ni slobodnjaka, ni muškoga ni ženskoga – svi ste vi jedno u Kristu.“

Možda upravo to znači uzeti svoj križ svaki dan: imati hrabrosti biti ono što jesi – i kad nije popularno. Odustati od uloge koju nikada nisi birao. I uporno se držati onoga što nosi, kad sve drugo klone.

Jer Krist ne poziva na predstavu. On poziva u istinu.

A tko ga slijedi, možda će ostati bez aplauza, ali zato će definitivno pronaći samog sebe.