Leo Messi – dar nepravednog Boga

U nasumičnom raspodjeljivanju talenta nepravedni Bog darovao je Messiju takav talent kakav nikad prije nismo vidjeli i kakav možda više nikada nećemo vidjeti.

“Glavna stvar koju pisac treba, ili slikar, ili bilo koja vrsta umjetnika, je talent. I odlična stvar kod talenta je da je to jedna stvar, jedina koje se mogu sjetiti, koja je apsolutno nasumično raspodijeljena kroz svjetsku populaciju. Nema nikakve veze s ničim. Ima… Ne možete ju kupiti. Ne možete ju naučiti. Znaš, ne možeš ju naslijediti. Ne možeš. Nije genetika. Okej? Samo je razasuta diljm svijeta poput pijeska i može se pojaviti bilo gdje. Naravno, postoje mjesta gdje možeš imati taj talent, ali ga nemaš mogućnosti izraziti. Okej? Ima mnogo takvih mjesta, ali, hm, i to je vjerojatno razlog zašto ljudi, posebno u ovoj zemlji (SAD), hm, traže objašnjenje za, hm, uspjeh knjige ili… – mislim kad kažem „uspjeh“, ne mislim na komercijalni uspjeh – traže izvan talenta. Zato što to razbješnjuje ljude.“ Fran Lebowitz, Pretend It’s a City.

Ovaj poduži citat umotvorina je genijalne spisateljice i humoristkinje Fran Lebowitz, koji se nalazi u sklopu Netflixovog serijala „Pretend It’s a City“, u režiji njenog sugovornika u serijalu Martina Scorsesea. Taj citat mi se čini kao odlična ilustracija osjećaja koji sam imao čitajući opsežnu analizu Lionela Messija na stranicama The Athletica iz pera Johna Mullera.

Messijeva karijera lagano ide prema svome zalasku i većina promatra njegov posljednji transfer kao prvi korak ka mirovini. Ovih dana nas je Cristiano Ronaldo svojim usporedbama MLS-a i SPL-a još jednom podsjetio na – sad se već čini davno – rivalstvo između njega i Messija. Rasprave o tome tko je GOAT sigurno neće prestati ni kad se njihove godine profesionalnog igranja završe. Svatko će imati svoje razloge i svoje argumente u tim raspravama. Netko će reći da je statistika ipak na Messijevoj strani, drugi će naglašavati Ronaldove uspjehe u više liga, treći će naći nešto treće, no apsolutni konsenzus u ovom podijeljenom svijetu nije realno očekivati, pa ni kod puno važnijih stvari.

Jedna stvar koju Ronaldovi pobornici najčešće ističu jest činjenica da je Ronaldo sve postigao svojim radom, da je on primjer toga što čovjek može postići ako se nečemu dokraja i bez iznimke posveti. Ronaldo to i doista jest, iako ni on ne bi mogao uspjeti bez barem minimuma talenta, a ogroman dio svog uspjeha može zahvaliti urođenim fizičkim predispozicijama. Istraživanja pokazuju primjerice da je brzina jedan od faktora na koji rad može utjecati relativno malo, a ona je, osobito u prvom dijelu karijere, uvijek bila jedno od Ronaldovih glavnih oružja.

Ronaldo je utjelovljenje moderne self-help kulture koja šalje poruku da možeš biti što god poželiš, samo ako to dovoljno snažno želiš i ako budeš spreman raditi u skladu s individualističko-kapitalističkim idealom suvremenog doba.

Ne mora to nužno biti ništa loše, niti je loše očistiti prvo svoju sobu, kako to kaže Ronaldov odnedavni prijatelj Jordan Peterson, međutim nije sasvim istinito da čovjek može biti što god hoće, ako se samo usmjeri na to. Kao što kaže i Fran u citatu na početku teksta, talent je nasumično razasut, a ni kontekst nije zanemariv; bez talenta i sreće ni najbolja volja ne pomaže.

Uzevši u obzir sve navedeno, Ronalda možemo smatrati tipičnim primjerom ne samo modernog čovjeka nego ali i društva. On je self-made man koji je snagom volje pokorio svijet i njime zavladao. Njegov uspjeh može se objasniti neumoljivom činjeničnošću uzročno posljedičnih vezama; on je spoj znanja i truda i kao takav je primjer svima. On živi u raščaranom svijetu hladnih činjenica i slijedite li njegove stope, poput zvijezda nove generacije, i vi možete ostvariti svoje želje. Da, ako to stvarno želite i na tom radite, i vi možete biti Ronaldo, možete biti sve što poželite, osim možda Messi…

U jednom intervjuu Slaven Bilić uspoređujući Ronalda i Messija kaže: “Ja kad gledam Ronalda, onda imam osjećaj da sve ono mogu i ja mogu napravit, ali sporije. (…) A kada Messi nešto napravi, onda ti ne možeš ni objasnit što je on točno napravio. (…)”

Pokušavajući opisati Messija, autor spomenutog članka John Muller često ostaje bez pravih i preciznih riječi i koristi maglovite neodređene pojmove, a najčešće od svih – dar, koji u sportskoj terminologiji često imenujemo biblijskim pojmom – talent. Nemojte me krivo shvatiti, Muller je ozbiljan novinar, a The Athletic ozbiljne novine. U njegovom članku možete pročitati detaljnu analizu Messijevog razvoja od krilnog igrača (driblera), preko lažne devetke, wide playmakera, pa do quarterbacka; i to sve to upotpunjeno odličnim ilustracijama i statističkim podatcima. Pored svega toga, sve to služi samo kao kulisa koja je tu samo da potpomogne pri zanošenju čitatelja u priču koja nadilazi razum.

O Messiju se ne može pričati jezikom razuma.

Statistika je poput nekakve dogme koja pokušava koliko-toliko pojasniti i uokviriti neobjašnjivi fenomen koji se zove Messi.

Za govor o Messijevoj igri prikladniji je jezik poezije ili religije. Ono što je Messi godinama čini na travnatim terenima svijeta jest nešto što ljudski razum ne može (dokraja) pojmiti – nešto transcendentno.

U svijetu tehnokracije i hladne tržišne utakmice, Leo Messi je poput podsjetnika da se neke stvari ne mogu kupiti. Messi nas frustrira, jer ne možemo shvatiti kako on čini to što čini, ali nas još više ispunja radošću; daje nam radost svojom stranošću. Messija se ne može stvoriti, Messija se ne da predvidjeti i izračunati: Messi je darovan. U nasumičnom raspodjeljivanju talenta nepravedni Bog darovao je Messiju takav talent kakav nikad prije nismo vidjeli i kakav možda više nikada nećemo vidjeti. Možemo samo biti zahvalni da je u ovom raščaranom svijetu Messi bio jedan bljesak magije.

Čovjek Messi sigurno nije savršen, ali igrač Messi jako je blizu nogometnog savršenstva.