“Repuj di treba” (2 Sol 2, 6-14)

Izgleda da su Solunjani bili uzorna kršćanska družina. Tako ih Pavao, koji im piše dvije poslanice, hvali zbog postojanosti njihove vjere, međusobne ljubavi, a dopada mu se i njihova odlučnost u raskidu s oblicima idolopoklonstva.

Nije on, istina, slijep ni za probleme u toj sredini. U poslanicama se tako spominju neki koji su, vjerojatno po uzoru na svoju pogansku prošlost, običavali imati ne baš korektne odnose prema ženama, tretirajući ih kao posjed ili naprosto objekt zadovoljstva, kojeg možeš po potrebi i zamijeniti. Zna on i za problem onih koji su, obuzeti pitanjem o tome što se događa s umrlim kršćanima, suviše vremena i snage trošili na brigu za mrtve – umjesto da svoje mrtve prepuste Božjoj milosti, a sami se posvete konkretnim potrebama onih živih.

No, ako malo popratimo razvoj situacije od Prve do Druge poslanice Solunjanima, vidjet ćemo da se sve to polako, ali sigurno dovodi u red.

Ipak, jedan se problem ove vjerničke sredine – barem tako proizlazi iz teksta obiju poslanica, a osobito iz današnjeg čitanja – i dalje ‘povlači’ kao neriješen. To je problem nekakvih neradnika.

Pavao, dakle, piše da, iako su njegove upute kao apostola već prije bile jasno dane, u solunskoj zajednici i dalje ima ‘neradnika’ koji pokušavaju živjeti na tuđi račun.

Pa kakvi su to neradnici, za koje Pavao kaže kako ne bi trebali niti jesti?

Pavlovo ‘neka i ne jede’ svakako se ne odnosi na ljude koji ne rade jer su iz nekog razloga – kao što su primjerice tjelesna ili duševna bolest ili pak starost – postali nesposobnima za rad te upućeni na tuđu pomoć. Ne odnosi se to ni na one koji su ostali bez posla, ili ga, na tada prilično okrutnom tržištu rada, nisu mogli pronaći. Tvrditi tako nešto bilo bi grubo učitavanje ondašnje poganske, ali i moderne kapitalističke ideologije u biblijski tekst: tko nije uspio zaraditi, tko nije sposoban, tko se razbolio ili se u životu okliznuo, tko se nije uspio na ovaj ili onaj način dobro osigurati, može i umrijeti na ulici.

Neradnici o kojima je ovdje riječ radno su sposobni, štoviše, radno itekako aktivni neradnici.

Važno je ovdje obratiti pozornost na to da grčki tekst za ponašanje ovih neradnika koristi izraz povezan s radom. Jer u središtu izraza περιεργάζομαι, o kojemu je ovdje riječ, nakon prefiksa περι koji bismo mogli prevesti s oko(lo), stoji riječ raditi (εργάζομα). περιεργάζομαι bismo tako mogli prevesti kao nekakvo ‘muvanje’ koje samo izgleda kao važan i koristan posao. Možda i negdje na tragu onih tkalaca iz bajke ‘Carevo novo ruho’.

Pa što su, dakle, mogli ‘raditi’ ovi ‘aktivni neradnici’?

Biblijski nam tekst ne opisuje precizno ovaj ‘nerad’, no time nam ujedno daje slobodu i zadatak da, imajući u vidu širi kontekst rane crkve, pokušamo dokučiti potencijalne oblike ovakvog ‘neradništva’.

Možda su ti i takvi, praveći se da rade važne stvari ‘za Boga’ organizirali nekakve grupe u kojima su – pod predznakom duhovnosti – prosuđivali o vladanju drugih kršćana, o njihovom intimnom životu, a, tko zna, možda i o njihovom odijevanju. Možda su se, pod izlikom da pomažu kao nekakvi duhovni savjetnici miješali u tuđe živote, manipulirali ljudskim nemirima, strahovima, osjećajima krivnje te, u konačnici, više odmagali nego pomagali. Možda su proizvodili i nekakve vjerske teorije, ideologije koje nisu imale puno veze sa samom srži evanđelja kao Radosne vijesti o početku kraja patnji, nepravdi, nesreći i bijedi, a svakako niti sa stvarnim ljudskim potrebama i mukama. Ipak, te su teorije ili ideologije zaokupljale pažnju i oduzimale vrijeme i energiju. Tko zna, možda su baš ovi ‘aktivni neradnici’, koji očito nisu bili ni teološki pravo potkovani, ali su se predstavljali kao da ‘znaju znanje’, stvorili i onu zbrku oko sudbine umrlih kršćana i pritom Solunjane toliko ‘izludili’ da ih je Pavao morao umirivati?

No, ovi ‘aktivni neradnici’ na tom ‘prodavanju magle’ su si izgradili i neki imidž, a, po svemu sudeći, i nekakvu financijsku bazu. Jer njih je u tom njihovom ‘muvanju’ netko i financijski podržavao. Moguće, sama lokalna zajednica ili neki njezini prostodušni članovi, nad kojima su ovi imali neku intelektualnu, kulturnu ili pak psihološku premoć. Moguće je i da su se ovi ‘aktivni narednici’ snalazili i negdje drugdje, više regionalno ili globalno.

Što god bile te, kao što to Pavao naziva, ‘isprazne stvari’ kojima su se ovi ‘aktivni neradnici’ bavili, on problem ovakvog ‘neradništva’ smatra vrlo ozbiljnim. Zanimljivo je da Pavao za ovakvo ‘neradništvo’ koristi isti izraz koji se koristi i kod nereda na seksualnom području – riječ ἄτακτος. Za Pavla takva neurednost očito nije manje štetna od neke neurednosti na seksualnom području, kao primjerice bludu. Dapače, možda je i štetnija. Jer dok ‘bludnik’ šteti sebi i svojim najbližima koje će najvjerojatnije jako povrijediti, ovakav ‘aktivni neradnik’ šteti široj zajednici.

Stoga u slučaju ovakvog ‘neradništva’ Pavao ne smatra dovoljnim samo opominjati i poticati (što inače čini u svojim poslanicama Solunjanima), već naređuje da se ovakvim ‘neradnicima’ stane na kraj. On, dakle, kaže: ‘naređujemo’, ‘naredili smo’ i ‘opet naređujemo’. A pritom se poziva na vrhovni autoritet – Gospodina Isusa Krista!

Pritom je oštar i  jasan.

‘Prodavačima magle’ poručuje da trebaju odmah prestati sa svojim načinom života i uhvatiti se nekog poštenog posla. A ako to baš nikako ne žele, onda barem trebaju prestati ‘jesti’, odnosno, trebaju se uzdržati od primanja materijalne podrške za svoj životni stil. Ostalim pak članovima zajednice nalaže da se klone onih koji i dalje uporno pokušavaju živjeti na tuđi račun kako bi jasno pokazali da to ne odobravaju te da u tome ne žele sudjelovati. Pa i onda kada izgleda da bi mogli imati i dio koristi od ‘prodane magle’ te tako sebi ili nekom svom možda olakšati preživljavanje u uvjetima ondašnjeg prilično nemilosrdnog tržišta rada. I konačno da ne malakšu, koliko god im bilo teško gledati kako dobro žive neki koji to nisu zaslužili radom, znanjem, kvalifikacijama. Već da se ugledaju u njega koji radi ‘trudno i umorno’ i ustraju u poštenom življenju.

Čemu tolika oštrina prema ‘neradnicima’?

Svakako ne kako bi netko od njih bio izopćen iz zajednice. Pavao, istina, za takve kaže: “Zabilježite ga sebi i ne družite se s njim da bi se posramio!” No, odmah zatim i nastavlja: “Ali ga ne smatrajte za neprijatelja, već ga opominjite kao brata!” Oštar je, dakle, jer, s jedne strane, želi pomoći ‘aktivnim neradnicima’ da se toga ‘nereda’ odreknu. Jer, ni to neprestano glumatanje kako se radi nešto važno i vrijedno nije lako ni ugodno, a svakako je daleko ispod kršćanskog te uopće ljudskog dostojanstva. Konačno, tu uvijek ‘nad glavom visi’ mogućnost da će neko dijete uzviknuti da je ‘car gol’ ili pak da će onaj tko ‘aktivni nerad’ financijski podupire, jednoga dana ipak reći ‘dosta’. S druge strane, Pavao je oštar i kako bi zajednicu potaknuo da ne ‘zabija pobožno glavu u pijesak’, već da stane na put ovakvom štetnom zastranjenju. On, konačno, i iz vlastitog iskustva, i predobro zna da kada u nekoj zajednici, bilo vjerskoj bilo društvenoj, ‘aktivni neradnici’ dobiju prostora, oni se ubrzo probiju i ‘naviše’. Tako dođu i u poziciju da kadroviraju, puneći strukture sebi sličnima. A kada se strukture napune kadrom koji niti zna niti želi ozbiljno raditi, a pritom želi dobro živjeti, to nerijetko znači golemu patnju za vrijedne, poštene i sposobne ljude. Sjetimo se samo Pavlovih patnji, koje su mu, dovodeći ga na same rubove psihičke izdržljivosti, nanosili neki koji su, očito bez pravih kompetencija, ali najvjerojatnije na izdašnijim budžetima od Pavlova, osporavali, štoviše blatili njegov rad.

Alarm koji je Pavao ‘uključio’ u vezi sa situacijom ‘aktivnih neradnika’  nije bio niti malo pretjeran. Jer ovaj se problem vukao i dalje. Tako pedesetak godina nakon Pavlova alarma, starokršćanski spis Didahe kršćanskim zajednicama daje upute, među ostalim i o tome, kako raskrinkati lažnog kršćanskog misionara. Među ostalim i po tome što predugo ostaje na teret zajednice.

Povijest kršćanstva svakako je suviše složena da bismo mogli kazati da su svi problemi koji su se ovdje razvili nastali samo zbog neredništva. Ipak, ‘aktivno neradništvo’, iako na prvi pogled može izgledati kao neka umjerena nepodopština koju je moguće ignorirati ‘zabijajući pobožno glavu u pijesak’,  jest jedno od zala kršćanske crkve i izvor tragedija, stradanja kvalitetnih ljudi, pa i nekih raskola. Jer kada važne pozicije zauzmu ljudi kojima je ponajprije do lagodnog života i društvenog statusa, oni su spremni na sve kako bi ušutkali one koji traže promjene: domišljati smicalice, blatiti pa i organizirati prave progone. Sjetimo se srednjovjekovnih križarskih vojni protiv reformnih pokreta, Lutherove ekskomunikacije koja je, barem jednim dijelom bila posljedica i kadrovske politike nekih kojima se jednostavno nije htjelo raditi kako treba svoj posao, pa sve do situacija u kršćanstvu naših dana, globalno i lokalno.

Naravno, problem aktivnih neradnika nije samo problem crkve i kršćanstva, već univerzalni društveni problem. Tako uvijek iznova gledamo kako jedan dio svijeta, ili jedan dio društva koristeći neku svoju premoć, iskorištava drugi. No, tekst koji je pred nama ne traži od nas nabrojimo sve prošle i sadašnje devijacije crkve i društva, već da se zapitamo o tome kakav život mi živimo. Radimo li posao, za koji primamo plaću, pošteno i na korist zajednice. Ili pak ‘otaljavamo’ – pazeći pritom da se riješimo kvalitetnih ljudi koji bi takvo plandovanje mogli ugroziti. Ili, smo, kako bi opstalo neko naše ‘aktivno neradništvo’, spremni čak, bilo s lijeva ili s desna, dizati prašinu oko tema koje možda i nisu najbitnije za stvarni život ljudi.

Traži se to od svih onih koji su svojim zvanjem kao svećenici, pastori, vjeroučitelji, teolozi, kršćanski aktivisti ili misionari, vezani uz vjeru i crkvu. Traži se to i od onih na odgovornim pozicijama u privredi. Od odgovornih u državnom sektoru, u javnoj upravi, a osobito u politici.

Jer upravo o tome kako se svi mi odnosimo prema toj maloj riječi ‘rad’ ovisi hoće li ljudi u našim vjerskim sredinama naći nadu za neki novi početak, snagu za suživot i pomirenje ili će radije rezignirani istupati iz vjerskih zajednica. Hoće li oni koji rade živjeti dostojanstveno ili će obolijevati od bolesti koje su posljedica radnog stresa. Hoće li neke obitelji plakati na autobusnim ili željezničkim kolodvorima jer se moraju razdvojiti kako bi osigurali kruh radom svojih članova u inozemstvu.

Da, ovaj drevni tekst traži od svih nas da pazimo kako provodimo svoje živote, kako poučavamo djecu (o radu ili o lažima o lakom uspjehu), kako propitujemo ljude kojima dajemo svoje povjerenje u crkvi i društvu. On od nas traži da se udružimo u molitvi, ali i u konkretnom djelovanju. Jer ako se svi, svatko u svom zvanju i životnom položaju, ne udružimo kako bismo učinili sve kako se zlo ‘aktivnog neradništva’ ne bi nesmetano širilo u našim sredinama, posve sam sigurna da nema tog egzorcista koji bi mogao istjerati toliko ‘demona’, koliko ih mi na ovakav način možemo u našu sredinu pripustiti.

Naslov promišljanja Lidije Matošević originalno potječe iz pjesme Đorđa Balaševića „Šugar rap“.