Madeleine Delbrêl: Liturgija autsajdera

Ulomak iz Liturgije autsajdera Madeleine Delbrêl otvara nam oči za neočekivana svetišta: zadimljeni kafić, noćni vašar, ulicu koja ne spava. Tamo gdje se čini da je sve potrošeno, ljubav tiho radi svoje.

Večeras si nas poveo u kafić Le Clair de Lune. Htio si ondje biti ti sam, nekoliko noćnih sati. Kroz naš ubogi izgled, naše kratkovidne oči i naša srca bez ljubavi poželio si susresti sve te ljude koji su došli ubiti vrijeme.

Kako se tvoje oči bude u našima i tvoje srce otvara u našem, osjećamo kako naša krhka ljubav cvate i širi se poput ruže, nježno i bez granica, za sve ove ljude oko nas.

Kafić sada više nije profano mjesto, ovaj komad zemlje koji ti se, čini se, bio okrenuo leđima.

Znamo da smo po tebi postali šarka od mesa, šarka milosti koja ovaj komad zemlje navodi da se usred noći, gotovo mimo svoje volje, okrene Ocu svakoga života.

U nama se zbiva sakrament tvoje ljubavi. Privezujemo se uza te i uz njih snagom srca koje za tebe kuca. Privezujemo se uza te i uz njih da bi se s nama svima dogodilo jedno jedino.

Po nama povuci sve k sebi.

Povuci k sebi starog pijanista koji zaboravlja gdje je i svira samo iz radosti dobre svirke. Povuci violinisticu koja nas prezire i prodaje svaki potez gudalom za novac, gitarista i harmonikaša koji priređuju glazbu za ljude prema kojima su ravnodušni. Povuci k sebi onog tužnog čovjeka koji nam pripovijeda svoje navodno vesele priče i onog pijanca koji se upravo tetura niz stepenice. Povuci k sebi i one umorne koji sjede napušteni, sklupčani za svojim stolom, i ovdje su samo zato da ne bi bili negdje drugdje.

Po nama ih privuci k sebi da te u nama susretnu, jer ti jedini imaš pravo smilovati im se. Proširi naše srce da ih sve obuhvati. Upiši ih u nas da zauvijek budu zapisani u našem srcu.

Poslije ćeš nas odvesti na vašar, na trg pun baraka. Bit će ponoć ili kasnije. Na pločniku će ostati samo oni kojima su dom i radionica upravo ulica. Neka se otkucaj tvoga srca ureže u naša srca dublje nego što se kamen urezuje u tlo, da njihovi tužni koraci koračaju po našoj ljubavi i da ih ona zadrži da ne potonu dublje u glib zla.

Na trgu ćemo sresti i trgovce iluzijama. Prodaju lašan strah, prividni sport, varljiva umjetnička djela, krivotvorena čudovišta. Nude lažnu robu da bi se ubila prava dosada koja sva turobna lica čini tako sličnima. Daj da radost nađemo u tvojoj istini, da im priđemo istinskim osmijehom ljubavi.

Madeleine Delbrêl, ulomak iz “Liturgie der Aussenseiter”