Mate Uzinić povukao potez bez presedana

Slično kao što je prvi domaći biskup koji se glasno suprotstavio „diskriminaciji, nasilju i uvredama na račun homoseksualnih osoba“, tako je i sada napravio povijesni presedan.

Nakon što je nedavno jedan domaći tjednik pokušao suptilno diskreditirati Matu Uzinića zbog navodnog zataškavanja slučajeva zlostavljanja u Rijeci, riječki nadbiskup je danas napravio potez bez presedana u ovom dijelu svijeta: na javnoj konferenciji za medije bacio je sve karte na stol te iznio detalje o postupanju u slučajevima u kojima su se provodile ili se provode istrage protiv svećenika optuženih za pedofiliju i zlostavljanja. I nije se zaustavio samo na tome. Uzinić je također, uz ispriku svim žrtvama zbog bilo kakvog nasilja počinjenog od strane svećenika i službenika Crkve, pozvao sve koji imaju saznanja o takvim (zlo)djelima da se jave i podnesu prijave. Vjerojatno najodvažniji potez riječkog nadbiskupa je apel i građanskim i crkvenim zakonodavcima da se konačno ukine zastaru za slučajeve maloljetničkog zlostavljanja.

Riječkog nadbiskupa u javnosti prati glas otvorenog, pristupačnog i jednostavnog čovjeka. Većina u njemu vidi onoga koji je „od ljudi za ljude“, kako i glasi njegov biskupski moto, u kojem se iza jednostavnih riječi skriva mnogo života. Jedan je od onih rijetkih katolika u javnom prostoru koji odbija graditi hermetički zatvorenu Crkvu te konstantno zagovara kulturu dijaloga sa svijetom. U svojim propovijedima i javnim nastupima zauzima se za istinski dijalog i prepoznavanje u drugima. Iako ga onaj fundamentalistički dio katoličke javnosti percipira kao nekakvog pomodnog heretika koji se samo pokušava dodvoriti tzv. ljevičarima, Mate Uzinić ne čini ništa što već ne piše u crkvenim dokumentima i što se od crkvenih poglavara ne očekuje.

Slično kao što je bio prvi domaći biskup koji se glasno suprotstavio „diskriminaciji, nasilju i uvredama na račun homoseksualnih osoba“, tako je i sada napravio povijesni presedan, koji bi doduše mogao zaboljeti Crkvu u Hrvatskoj, ali će joj dugoročno gledano definitivno pomoći. Nakon što je za vrijeme boravka u Dubrovniku bio prvi katolički biskup u RH koji se usudio objaviti godišnje financijske izvješće svoje biskupije, čime je hrvatska javnost konačno dobila uvid u poslovni model jednog dijela Katoličke crkve odnosno barem nekih njezinih ureda i institucija, sada je pred svoje kolege u episkopatu stavio mnogo veći izazov pa čak i obavezu.

Lišeni društvene odgovornosti i bez straha pred zakonom, seksualni predatori ogrnuti svećeničkim talarom institucionalizirali su grijeh sebi u korist, a drugima na sramotu. Iskoristili su karizmu i autoritet kako bi na najogavniji mogući način zloupotrijebili tuđu ranjivost i povjerenje. Pedofilija je jedan negativan fenomen koji zahtijeva intenzivno suočavanje sa svim slučajevima te odvažno i beskompromisno djelovanje. Jednoj instituciji, koja sebi ponekad umišlja da predstavlja Boga na zemlji, ne priliči da u takvim situacijama reagira tek nakon što je javnost na to prisili, čemu smo mogli svjedočiti i u Hrvatskoj. U mnogim su slučajevima prve reakcije redovito bile premještanje zločinca što dalje od mjesta zločina, šutnja i ignoriranje, pa čak i diskreditiranje samih žrtava. No, to se i događa kada se biskupi više bave glancanjem vlastitih karijera i očuvanjem dobrog glasa, nego brigom za duševni mir povjerenih im vjernika.

Zločine pedofilije u crkvenim redovima potrebno je ne samo zakonski procesuirati, nego i teološki dekonstruirati i pronaći prave uzroke. Papa Franjo je u jednoj svojoj propovijedi prije nekoliko godina jedan od razloga ove krize pronašao u eklatantnom klerikalizmu, kojem su vlastita taština, dobar glas i zaštita zločinaca i kriminalaca iz vlastitih redova važniji od iskorištenih žrtava. Ovakva birokratska i samodopadna Crkva jedan je relikt apsolutizma koji se konstantno odbija suočiti s vlastitim pogreškama i grijesima.

Sveopća javnost bi konačno trebala shvatiti da za ovakve zločine nisu krivi samo zlostavljači, nego i svi oni koji su godinama i desetljećima prikrivali zločine i iz nekakve lažne solidarnosti štitili i skrivali kriminalce, vodeći se onom biblijskom „tko je bez grijeha, neka baci kamen“, koju su na kraju pretvorili u običnu floskulu i laž. Da stvar bude gora, u Crkvi se s vremenom na najvišim razinama formirao svojevrsni kartel šutnje, čime je vjerodostojnost Božjih predstavnika na Zemlji ozbiljno dovedena u pitanje. No, unatoč svim ovim negativnostima koje traže prijeko potrebne reforme i transparentnost, potrebno je čuvati se generaliziranja i ne zanemariti velik broj dobrih i kvalitetnih svećenika koji su jako ozbiljno shvatili svoj poziv.

Ovdje više nije stvar ni u seksualnom nasilju, jer, usudio bih se reći, to je samo posljedica životarenja u jednom zatvorenom i ograničenom ambijentu kojim dominiraju stereotipi, narcizam i dogmatski pogled na stvarnost koja nas okružuje. Veći dio crkvene hijerarhije ne samo da ne prihvaća kritike, već odbacuje bilo kakvu mogućnost da i oni mogu pogriješiti. Drugi je problem nedostatak bilo kakve kritičke misli: dobar dio „običnog“ naroda u kleru još uvijek gleda nešto veličanstveno, nedodirljivo i ontološki “uzvišenije”. Takvima su veći problemi oni koji upozoravaju na loše stvari unutar Crkve, nego oni koji doista čine gadosti pod okriljem crkvenog autoriteta.

Crkvena hijerarhija nikako da shvati da je jedini način izlaska iz ove ogromne krize, koju je Crkva sama prouzročila, upravo iznošenje potpune istine koja – kako kaže naš Učitelj – oslobađa. Ovdje više nije pitanje zašto je Uzinić konačno odlučio izaći u javnost s ovakvim informacijama, već zašto to isto ne učine i ostali domaći (nad)biskupi.