Mi u međuvremenu ǀ između forme i Duha

Stojimo između epoha – bez potpune pripadnosti ni onom što nestaje, ni onom što se rađa.

S kim god da razgovaram u posljednje vrijeme, nekakav zajednički konsenzus je da se i društveno i politički nalazimo u nekakvom „međuvremenu“. I sam se često zateknem u osjećaju da stojim između epoha – bez potpune pripadnosti ni onom što nestaje ni onom što se rađa. Onom što se danas smatra „starim“ kao da je nestala samorazumljivost, a ono što se smatra „novo“ kao da još uvijek ne zna što bi sa sobom. Onome što smo nazvali tradicijom, praksom i jasnom strukturom otpadaju rubovi, blijedi snaga, nestaje težina.

Na njihovo mjesto dolazi prostor izvjesne napetosti: trenja, prekrajanja, preklapanja. Kulture se dodiruju, navike se rasplinjuju, sigurnosti postaju prividi.

Napetost koja se ne zaustavlja na granici religije

No, ova neodređena gibanja nisu ograničena samo na politiku i kulturu. Ona prodiru dublje – čak i u onaj religijsko-duhovni svijet, u jezik liturgije, u simbole, u onaj tihi sloj identiteta koji često ni ne imenujemo dok nam se ne učini da ga gubimo. Ali tko pomisli da se radi o nečemu radikalno novom – griješi i povijesno i teološki. „Pod ovim suncem nema ništa novo“ – rekao bi Propovjednik.

Kada pripadnost postane veća od vjere

Prve kršćanske zajednice, neposredno nakon Uskrsnuća i Uzašašća, također su se bile zatekle u jednom „između“. Njihova pitanja su, naravno, bila drugačije oblikovana, ali za njih ništa manje bitna:

Moraju li pogani najprije postati Židovi da bi postali kršćani? Je li obrezanje uvjet spasenja? Što učiniti s Mojsijevim zakonom, s propisima o hrani, čistoći i granicama?

U korijenu ovih pitanja nisu se nalazile ritualne dvojbe nego egzistencijalne borbe. Ovdje je poanta bila u tome tko kome pripada, a tko ne – kao što uvijek biva u ovakvim dilemama.

I o tim se pitanjima nije raspravljalo hladno, kako se često u svoj neinformiranosti percipira. Rasprave su bile žustre, vođene strahom, nadom i identitetom koji se bolno transformirao. Bio je to sudar onoga što zovemo vjerom i onoga što zovemo pripadanjem skupini.

I danas smo, usprkos svim prividima naprednosti i strukturiranosti, na vrlo sličnom raskrižju.

Pitanja su nam, doduše, suvremenija, ali logika napetosti je poprilično identična.

Mogu li ponovno vjenčani pristupiti euharistiji? Kakav je crkveni odgovor na homoseksualne živote i savjesti? Postoje li okolnosti u kojima bi istospolni parovi mogli u crkvi sklopiti brak? Koliko slobodan i otvoren može biti pristup Gospodnjem stolu za pripadnike drugih konfesija? I, naravno, mogu li žene biti zaređene?

Pitanja više nisu teorija

Ova pitanja nisu više samo na razini teorije. Ispred njih sjede stvarna lica i stvarne šutnje. Pa čak i osobne patnje. Neke od tih ljudi često susrećem. Kako god da ih okrenemo, ova pitanja postaju točke sabijanja napetosti: između identiteta i straha od njegova gubitka, između vjernosti tradiciji i otvorenosti promjenama, između forme i Duha.

Ponekad se te napetosti usijaju nacionalno, ideološki i interesno. Kao da se ne radi o evanđelju nego o vlasništvu nad tumačenjem i interpretacijama.

No, svako vrijeme ima svoje ispite. Konteksti se mijenjaju. Društveno-političke prilike su možda drugačije. Ono što ostaje jest pitanje: „Što Duh danas govori Crkvi i tko ga je spreman čuti?“

Mir koji Duh nudi nije od svijeta

Isus, u svom oproštajnom govoru, ne ostavlja plan nego prisutnost. „Branitelj, Duh Sveti… poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što sam vam rekao.“ (Iv 14,26)

A odmah potom: „Mir vam ostavljam… ne kao što svijet daje.“ (Iv 14,27)

To nije mir konsenzusa. To nije produkt dobre strategije. Taj mir dolazi od Duha koji puše gdje on hoće, ali može djelovati samo tamo gdje mu se ne postavljaju uvjeti i granice.

Čini se da nam je potrebna hrabrost slušanja. Ne ponavljanja starih rečenica nego njihova razumijevanja. Potrebna nam je ponizna institucija kojoj će biti jasno da se autoritet ne gradi prijetnjama nego slušanjem, razumijevanjem i razlučivanjem.

Kršćanski mir – treba to ponekad reći bez uvijanja – ne nastaje prijetnjama, zabranom mišljenja nit onom famoznom „pastoralnom razboritosti“. On raste u prostoru strpljenja, molitve, međusobnom slušanja, uvažavanja i razmjene mišljenja.

Duh Sveti nije birokrat. Nije ni kalkulant crkvenih kompromisa. Nemoguće ga je uškopiti.

On je ona tzv. Božja subverzivna snaga.

On je ono što Crkvu i kršćane drži budnima.

Ako smo dovoljno otvoreni da mu dopustimo da djeluje – u svim mogućim sferama – možda neće samo odnijeti naše strahove. Možda će nas konačno i pokrenuti.