Na godišnjem s Isusom (Mt 11,25-30)

Enoh Šeba

09.07.2023

Na godišnjem s Isusom (Mt 11,25-30)

Envato

Nekome tko u ove vruće ljetne dane mašta o godišnjem odmoru u današnjem čitanju iz evanđelja vjerojatno neće promaknuti obećanje o odmaranju i pronalaženju “spokoja duše”.

I stvarno, naciji kojoj je omiljena kratica “GO”, koja pod pridjevom “godišnji” odmah podrazumijeva godišnji odmor (a ne, recimo, godišnji obračun ili plan) i kojoj je ideal opuštanja napraviti “nešto za svoju dušu”, takav bi biblijski tekst mogao zazvučati primamljivo. Jedini problemčić predstavlja činjenica što se u istom odlomku pojavljuju i riječi poput “jaram” i “breme”. Nema sumnje da će jedna od prvih asocijacija na te riječi biti i ideja “tlake” – nešto što se očito mora, a mi radije ne bismo; nešto što kad već moramo, radimo uz puno prigovaranja i lošeg raspoloženja.

Odmor, duša i tlaka

Kakvu bismo to pouku onda mogli pronaći u tekstu koji kombinira odmor, dušu i tlaku?

U prva dva retka nailazimo na prvu ikad zabilježenu Isusovu molitvu upućenu Ocu. U njoj saznajemo za nešto što će obilježiti čitavu njegovu službu. Isusov nauk i identitet neće razumjeti mudri, pametni i privilegirani. Puno je veća vjerojatnost da će to uočiti oni “maleni”, odnosno “oni djeci nalik” ili “priprosti”, kako to stoji u grčkom izvorniku. Svakako, bilo bi vrijedno saznati po čemu se to oni razlikuju od “mudrih”.

Za razliku od respektabilnijih članova zajednice, koji imaju sklonost zbog svoje mudrosti postati ponosni i samodostatni, a onda i zatvoreni prema svemu novome što bi moglo zaprijetiti njihovom dobro definiranom sustavu vrijednosti i normama ponašanja, maleni su drukčiji. Oni znaju da ne znaju, svjesni su da nemaju puno toga i spremniji su prigrliti nešto novo. Manje su samosvjesni, ali to im pomaže biti prijemljivi za objavu kakvu Isus donosi. Takve osobe su u Isusovo vrijeme uglavnom bile siromašne, a vjerojatno su i na druge načine bile potlačene. Isus, međutim, na njih misli i u svojoj Propovijedi na gori kada izriče blagoslove nad onima koji ne prihvaćaju da svijet mora izgledati tako kako sada izgleda, ali koji na nasilje moćnijih od sebe ne uzvraćaju nasiljem.

Rekao bih da je za nas koji smo deklarirani vjernici i znamo što očekivati od Boga posve realna opasnost da posjedujemo “mudrost” koja nas može spriječiti da ga još bolje upoznamo. Baš zato su nam potrebni oni “maleni” među nama, oni koji tako priprosti (barem iz ove naše, vjerničke, katkad i samopravedne) perspektive baš zato vide ono što mi drugi ne uočavamo. Upravo nam oni mogu pomoći da se razračunamo s vlastitom duhovnom arogancijom i osjećajem da imamo neka posebna prava i spoznaje.

U nastavku Isus upućuje poziv umornima i opterećenima, a za njegovo ispravno razumijevanje potrebno je rastumačiti sliku “jarma”. Radi se o napravi u koju se uprezalo dvije životinje da bi vukle teret ili plug, a postojao je i jaram namijenjen ljudima kojeg bi pojedinac koristio da na ramenima ravnomjerno rasporedi teret kojeg treba prenijeti. Iz uporabe tog pojma u starozavjetnoj i kasnijoj, rabinskoj književnosti možemo zaključiti da taj pojam može označavati bilo skup svih formalnih zahtjeva koje pred nas stavlja pripadnost nekoj vjeri, bilo zajednički naziv za razne životne poteškoće koje nas pritišću i čine život trajnim iskušenjem.

U čemu je onda posebnost Isusova poziva? Taj poziv na nošenje “slatkog” jarma, odnosno “lakog” bremena zvuči besmisleno jer je to kao da kažete “suha voda” ili “pošten lopov”. Štoviše, on tvrdi da će nošenje tog njegovog jarma onima koji se odazovu donijeti odmor. Kako nešto što je tlaka može biti izvor odmora?

Valja nam opaziti ovo: Isus ne nudi slobodu, uspjeh ili promjenu statusa. On zna da izmorenima i opterećenima više i iznad svega treba odmor ili počinak. On zna da se nekih tereta nije moguće riješiti, kao i da život vjernika nije nekakvo all-inclusive ljetovanje na kojemu se mogu zaboraviti sve brige i probleme svakodnevice. Dapače, drugdje u Matejevu evanđelju Isus govori o “uskom putu” (7,13-14) kao simbolu brojnih izazova u životu njegovih učenika.

Ali, ako već postoji teret kojega treba nositi, onda je to puno lakše s prikladnim jarmom koji neće biti dodatni teret. Za razliku od pismoznanaca onoga doba koji su ljude iscrpljivali neprekidnim cjepidlačenjem, uvijek novim regulama i pravilima, pa tako stvarali sve veće frustracije kod običnih ljudi koji ta očekivanja nisu mogli ispuniti, Isus kaže nešto drugo. “Ne trebate nove zakone ili nova pravila. Ono što trebate je nov način života, a njega ćete naučiti tako da ugledate na mene.”

Probijanje četvrtog zida

Možda ste čuli za izraz “probijanje četvrtog zida”? Kada se u kazalištu neki glumac izravno obrati publici, kada pokuša uspostaviti interakciju s gledateljima, kada se prestane ponašati kao da s druge strane nema nikoga, tada se kaže da je došlo probijanja zamišljene granice koja razdvaja svijet mašte u kojemu se odigrava kazališna predstava od svijeta realnosti u kojemu se nalaze gledatelji.

Ponekad imam dojam da prilikom čitanja Biblije ili slušanja propovijedi i mi, poput kazališne publike, kao da vidimo Isusa s one strane četvrtog zida. Vidimo sve što se događa, možemo si predočiti izgovorene riječi, uočiti razne detalje na sceni, pa čak i uživjeti se u odnose između likova o kojima čitamo ili slušamo. Pa ipak, sve to proživljavamo u sigurnoj zaštiti te nevidljive pregrade – kad zatvorimo Bibliju ili napustimo crkvu, mi ostajemo živjeti u svojem sadašnjem svijetu, a Isus nastavlja egzistirati tamo iza četvrtog zida.

Međutim, kada Isus ovdje kaže “Dođite k meni svi…”, on ruši taj nevidljivi, četvrti zid. On se okreće prema nama, iskoračuje i obraća izravno svima koji su izmoreni i opterećeni. Pritom on ima jak razlog zašto ne ostaje iza tog zida. Kada govori o počinku kojega nudi, on govori jezikom koji podsjeća na počinak obećan Mojsiju i izabranom narodu (Izl 33,12-17). Kad je Mojsije trebao povesti narod, Bog na njegovu nesigurnost odgovara tako što mu kaže: “Ja ću osobno s tobom poći i počinak ti priuštiti“. Drugim riječima, Isus želi biti s nama jer samo tako možemo iskusiti taj odmor, odmor koji nadilazi naše ideale godišnjeg odmora. I baš zato Matejevo evanđelje i ne završava Isusovim odlaskom na nebo ili dojmom da odsada Isus više nije ovdje.  Naprotiv, Isusove zadnje riječi su “Ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta!” A ako slučajno i zaboravimo kako se zove onaj tko to nudi – on je Emanuel, što znači “Bog s nama“.

Ostaje nam samo odlučiti želimo li priznati da smo izmoreni i opterećeni, prihvatiti da nismo onoliko mudri koliko mislimo da jesmo, pokazati da smo spremni probiti onaj četvrti zid i naprosto doći k njemu!