Neprijatelj moj svagdašnji (Mt 5,38-48)

Enoh Šeba

19.02.2023

Neprijatelj moj svagdašnji (Mt 5,38-48)

Nije teško primijetiti da je odnos prema neprijatelju najvažniji motiv čitave ove Isusove tzv. Propovijedi na gori.

Ona odiše snažnim izjavama koje se kose s prevladavajućim vjerskim i društvenim konvencijama onoga vremena, a njezin  klimaks nalazimo u riječima: Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone (5,43-44). U njima se Isus doslovno poziva na starozavjetnu zapovijed (Lev 19,18), a onda i na neizravni zaključak utkan u životnu mudrost svakodnevice – Ako “naše” treba voljeti, onda “njihove” treba mrziti (poticaji za takav zaključak moguće je naći na mjestima poput Pnz 7,2)!  Ali u sljedećem koraku slijedi ono što je svakako moralo zaparati uši slušatelja (“A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje…“).

Ono što me osobno intrigira u finalu ove propovijedi jest mogućnost da iz pozicije suvremenog čitatelja istodobno i uočimo kontrakulturalnost Isusova nauka, ali i da propustimo opaziti koliko je on dalekosežan i za naše životne prilike.

Evo, primjerice, možemo reći da ta zapovijed o ljubavi prema neprijatelju i nije tako strašna, zar ne? Za početak, koliko ja znam, i nemam baš “pravih” neprijatelja. Ne znam nikoga tko mi želi nauditi ili me ubiti, a nitko me i ne progoni. Ima, doduše, onih kojima nisam spreman od svega srca poželjeti sreću i zdravlje, ali bit će dovoljno da njih naprosto izbjegavam. Dok god ih zaobilazim u dovoljno širokom luku, mogu pothranjivati iluziju da ih ne mrzim, a ako ih ne mrzim … to onda valjda znači da ih na neki način volim? No, Isus ne ostavlja prostora za takve zaobilaznice. Biti Božja djeca znači voljeti one koji nas ne vole. Nije dovoljno samo ne mrziti ih.

Mnogi će reći da živimo u društvu koje je, kako na globalnoj tako i na nacionalnoj razini, više nego ikad polarizirano. I doista, danas kao da neprijateljstva i netrpeljivosti pronalazimo tamo gdje ih ranije nije bilo. Dapače, “linije razgraničenja” ponekad se povlače ne samo između naroda i društvenih skupina, nego i između dotadašnjih prijatelja ili članova iste obitelji. Istovremeno, naše društvo razdiru nejednakost, korupcija i brojni oblici nepravde. Pitanje jest kako pomiriti težnju za pravdom kakvu nam obećava biblijska vizija Božjega kraljevstva i ovu Isusovu propovijed koja poziva na ljubav prema svima, pa tako i prema upravo onima koju takve nejednakosti potiču, korupciju stvaraju, a nepravdu hrane?

Prije nego ponudim mogući odgovor, samo dva kratka disclaimera. Prvo, bibličari se uglavnom slažu da čitava ova “propovijed” nije mišljena kao nekakav obrazac po kojem bi se krojila legislativa savršenog društva, već kao etički ideal na ispunjenje kojega su pozvani pojedinci koji čeznu za kraljevstvom Božjim. Drugo, “ljubav” sasvim sigurno ne označava burnu emociju ili spontane osjećaje prema nekome, nego voljni čin motiviran namjerom da se drugome pomogne u postizanju dobrobiti.

Kako, dakle, zauzeti ispravan stav prema neprijatelju, a u isti mah ostati gladni i žedni pravednosti (5,6)? Iz Isusovih riječi jasno je da na dobro uzvraćati dobrim nije neko naročito postignuće. Traži se radikalniji oblik ljubavi. Prije svega, to je ljubav koja spremno priznaje da se kao ljudi neprekidno dijelimo na “braću” i “pogane”, na prijatelje i neprijatelje, na “njihove” i “naše”, na lijeve i desne, ali koja odbija prihvatiti da je ta podjela nešto trajno i bogomdano. Dapače, takva se ljubav ne pretvara da je dovoljno ne mrziti one s druge strane i ne prihvaća jeftino rješenje po kojemu je dovoljno da se svakome priznaju njegova (ljudska i ina) prava, pa ćemo već nekako stići do suživota. Življenje takve ljubavi nije rezultat mehaničkog pridržavanja nekog sustava životnih pravila, već plod odaziva na etiku milosti Božje.  Jednostavno rečeno, onaj tko je posve neočekivano i nezasluženo primio milost, ponašat će se jednako neočekivano prema onima koji također nisu zaslužili da se prema njima postupa s ljubavlju.

Moram li reći da se najčešće ne osjećam sposobnim za takav životni stil?

Ali, kad se još jednom vratim Isusovim riječima, mislim da nalazim naznaku rješenja. Naime, ono što kaže nakon “Ljubite svoje neprijatelje” krije ključ – molitvu. Molitva ne samo za mir i pravdu, nego i za sve one ljude s kojima se ne slažem, koje bih zaobišao i za koje bih radije da i oni zaobiđu mene. Naravno, moliti za njih je daleko teže nego ne mrziti ih. Povrh toga, ne mrziti je puno pasivniji čin od molitve za nekoga. Vidite, tko god bio vaš “neprijatelj svagdašnji” – Putin, Biden, AP, nepošteni šef na poslu, član obitelji kojeg ne podnosite, migranti, netko deseti – kad jednom krenete moliti za tu osobu, moglo bi se početi događati nešto začudno. Počet ćete je nazirati onako kako je Bog vidi: kao grešno ljudsko biće stvoreno na Božju sliku. Kao stvarnu osobu, a ne kao nekoga koga želite poraziti. Vremenom bi se moglo pokazati da se ta osoba neće promijeniti onako kako bismo mi to htjeli, ali da ćemo se mi početi mijenjati. Ako naša uvjerenja i ostanu ista, naše srce i čovječnost sigurno neće. Želite li to provjeriti? Izaberite jednog neprijatelja i od danas počnite moliti za njega.