Paul Zulehner: Nada za svijet koji posrće

Austrijski pastoralni teolog Paul Zulehner, jedan od najpoznatijih glasova europskoga teološkog prostora, govori u velikom intervjuu o aktualnim izazovima Katoličke crkve, o novom papi Lavu XIV., o kraju „konstantinske epohe“, potrebi reformi i nadi koja se rađa usred svijeta koji posrće.

Bez patetike, ali i bez defetizma, Zulehner nudi pogled pun teološke mudrosti, socijalne osjetljivosti i vjerničkog povjerenja.

Profesore Zulehner, do Vaše „pametne ljetne osvježenosti“ u Salzburgu, gdje ćete primiti Teološku nagradu, ostalo je nešto više od tjedan dana. No započnimo s aktualnostima. Još uvijek smo pod dojmom novog pape. Kako ste doživjeli prve mjesece pontifikata Lava XIV.?

Paul Zulehner: Bio sam među rijetkima koji izbor novog pape nisu dočekali s iznenađenjem. Odavno mi je bilo jasno da Crkvi sada treba pomirljiva osoba, duboko ukorijenjena u evanđelju, netko tko poznaje svjetsku Crkvu i prihvaća načelo sinodalnosti. Također netko tko, poput Franje, dijeli Božju strast prema svijetu. Ako smijem slikovito reći, Franjo je bio poput nebrušenog dijamanta. Sada nam je potreban netko tko će tu baštinu oblikovati i dati joj sjaj. U tom sam kontekstu razmišljao o kardinalu Robertu Prevostu kao mogućem nasljedniku. Nakon nekoliko mjeseci i dalje vjerujem da Lav ima sve predispozicije za tu zadaću, osobito jer je i sam kanonist. Upravo će crkveno pravo morati doživjeti određene promjene kako bi se sačuvao i razvijao duh inovacije koji je Franjo oslobodio.

Promjena pape uvijek je i prilika da se iznova pogleda na stanje vjere i religije. Upravo su to teme kojima ste se cijeli život bavili. Nakon izbora Lava XIV. neki su požurili tvrditi da dolazi do obrata u procesu sekularizacije. Kako Vi to vidite?

Takve se tvrdnje ne mogu temeljiti isključivo na promjeni pontifikata. Medijski popraćena svečanost sigurno je privukla pažnju mnogih, i unutar i izvan Crkve. I to može voditi neuobičajenom iskustvu: da katolička ritualna kultura još uvijek ima snagu javnog izraza. No podsjetio bih da smo sličnu euforiju doživjeli i na početku Franjina pontifikata. Ipak, ona nije donijela preokret u vjerskoj situaciji u Europi. I ne treba očekivati da će se to sada dogoditi samo zahvaljujući Lavu.

Kako onda vidite budućnost religije u Europi?

Europa prolazi vlastitu, specifičnu transformaciju. Napuštamo crkveni oblik iz konstantinske epohe i ulazimo u postkonstantinsko razdoblje. To znači da više nije sudbinski dano biti katolik, protestant ili kršćanin. Danas je to osobni izbor, utemeljen u kulturnom kontekstu. Ako kršćanstvo, koje je bilo nametnuto, postaje kršćanstvo po izboru, onda se moramo prestati služiti mjerilima prošlosti. Još uvijek govorimo da je danas, primjerice, 40 posto ljudi „još uvijek diše kršćanski“, kao da je 100 posto nekada bila norma. Nijedan ozbiljan povjesničar tako ne bi razmišljao. Ispravno bi bilo reći da smo, u određenom smislu, na nuli, i tek odatle možemo analizirati razvitak. I tada ćemo uočiti mnoge zanimljive pojave. U biblijskom smislu, to je zapravo normalno stanje.

Treba pritom imati na umu i treći element. Današnje društvene procese iznimno je teško predvidjeti. Crkva je uronjena u svijet koji se suočava s posve novim izazovima. Svijet koji, kako ja volim reći, posrće. Papa Lav to je već jasno izrekao. Govorio je o ratovima, migracijama, klimatskoj krizi i umjetnoj inteligenciji. Upravo to posljednje područje nosi golemu snagu promjene. Tijekom prijelaznog razdoblja mnoga će radna mjesta nestati, a brojni će ljudi ispasti iz sustava socijalne sigurnosti. To pred Crkvu stavlja nove zadaće. Papa Lav pokazuje poseban osjećaj, pa čak i strast prema toj temi. I u tom je kontekstu obrazložio svoj izbor imena. Kao što se Lav XIII. nakon industrijske revolucije posvetio prvom velikom socijalnom pitanju, tako se Lav XIV. želi posvetiti onome što danas postaje novo socijalno pitanje.

U posljednje ste vrijeme istupili protiv tvrdnje da je sekularizacija neizbježna. Upravo ste spomenuli da budućnost religije ostaje nepredvidiva…

Napuštanje starog oblika Crkve neizbježno je; transformacija je potrebna. Ali to ne znači da nas čeka isključivo sekularna budućnost. Ja sam učenik Petera Bergera i Thomasa Luckmanna. Peter Berger se pred kraj života snažno distancirao od teze o sekularizaciji, iako ju je sam nekoć zastupao. U konačnici, tu je tezu primjenjivao samo na vjerske monokulture. No takva su društva prošlost. Danas živimo u demokratskim, slobodarskim i pluralističkim kulturama.

U mojoj posljednjoj longitudinalnoj studiji Religija u životu Austrijanaca 1970. – 2020. upotrijebio sam izraz „šarenilo“, a ne sekularizaciju. Sve više raste raznolikost. A tko kaže da ne može doći i do procesa de-sekularizacije? Primjerice, nedavno su se mladi u Francuskoj, potaknuti islamskim praksama, spontano dogovorili preko TikToka da zajedno obilježe Čistu srijedu u katedrali. Takve pojave su i nepredvidive i neobjašnjive, a ipak se događaju.

Prateći Vaš rad, primjećuje se da ne sudjelujete u naricanju nad „stalnim padom“ Crkve, ali to ne znači da ne govorite o potrebi reformi. Upravo suprotno. Slažete li se s tim opisom?

Možda sam doista nepopravljivi optimist. No to proizlazi iz biblijskog načina razmišljanja. Vjerujem da je Bog gospodar Crkve, a mi njegov narod. Kad je starom Izraelu bilo teško, zazivali su Boga riječima: „Bože, kako nas pogani vide, ako je tvoj narod u ovakvom stanju?“ Ako tako gledamo, tada i Boga činimo odgovornim za stanje Crkve. I na toj se odgovornosti temelji moj optimizam. Uvjeren sam da Božja strast prema svijetu nikada nije prestala, kako kaže prorok Joel.

Osim toga, Crkva nije jedini Božji instrument. Vjerujem da u svijetu djeluje mnogo više Duha nego što mi to primjećujemo. Ivan XXIII. rekao je da nemamo razloga biti proroci propasti. Trebamo prepoznati i druge nositelje nade. Mi nismo jedini koji rade za Božju strast prema svijetu. Bog djeluje s nama, bez nas i ponekad protiv nas. Tako su to jednom rekli filipinski biskupi.

Možda bismo kao Crkva trebali postati mreža ljudi dobre volje. Zajedno možemo djelovati protiv zla koje danas sve snažnije izbija. Naravno, ima mnogo tame, ali uz nju uvijek postoji i svjetlo. Dolazak Božjega kraljevstva, koji je Isus navijestio, traje i dalje. Mi smo pozvani svjedočiti istinu, pravdu, mir i očuvanje stvorenoga.

Zato ne smijemo dopustiti da nas obuzme strah niti smijemo voditi politiku straha, kao što to čine desni populisti. Pozvani smo na politiku povjerenja, čiji je temelj evanđelje. Nošeni Duhom Uskrsloga, koji puše gdje hoće, ne samo kod nas. To nas čini znakom, ali ne i jedinim posrednikom Božjeg djelovanja. Mi možemo biti svojevrsni tumač Božje prisutnosti, koja se ostvaruje i kroz mnoge druge ljude dobre volje.

A što je s reformama Crkve?

Optimizam ne znači da o reformama više ne treba govoriti. To bi bila velika pogreška. Zastoj u reformama uzrokuje da mnogi napuštaju Crkvu ranije nego što bi inače otišli. A to nas može spriječiti da sami aktivno oblikujemo nužnu preobrazbu. Najvažnija konkretna pitanja su uloga žena i suočavanje sa zlostavljanjem. Samo ako se tim temama ozbiljno posvetimo, izvorna snaga evanđelja može nas ponovno nadahnuti da ga svijetu navijestimo s vjerodostojnošću.

Ova nagrada priznanje je za Vaš cjelokupni znanstveni rad. Kada biste morali izdvojiti nešto što Vam je posebno važno, što bi to bilo?

Ne bih izdvajao konkretne sadržaje, nego prije svega svoj pristup. Oduvijek sam nastojao učiti od onih koji praktično djeluju u Crkvi. Uvijek sam smatrao da u samoj praksi postoji neka vrsta implicitne pastoralne teologije. Rado sam sudjelovao na različitim pastoralnim skupovima, u župnim vijećima, na seminarima.

I drugo. Crkva mora biti osjetljiva na vrijeme u kojem djeluje. Mora biti vjerna evanđelju, ali i otvorena kulturi. Otvorenost ne znači prilagođavanje duhu vremena, nego proročku prisutnost. Treba znati što je tama, a što svjetlo, što treba poduprijeti, a što kritizirati. Teologija i Crkva trebaju osnažiti ljude da proročku snagu evanđelja pretoče u konkretna djela. To nema veze s politikom straha koju šire populisti. U pitanjima poput migracija, naravno da treba imati u vidu granice društva. Ali općenito, ljudima možemo povjeriti mnogo više nego što mislimo. Svijet je pun nade. I ta nas nada može voditi prema dobroj, čovječnoj politici.

Za završnu riječ nakon dodjele nagrade najavili ste „političku meditaciju“ pod naslovom Nebeski darovi za svijet koji posrće. O čemu će biti riječ?

O realnom pogledu na svijet, bez uljepšavanja. O njegovim tamama, ali i o njegovim svjetlima. I o tome što mi kršćani možemo reći kao odgovor. Moj dragi prijatelj Johann Baptist Metz rekao je da ne smijemo udvostručiti beznađe svijeta. No kako govoriti o nadi tako da ne zvučimo naivno? Naš je zadatak otpjevati evanđelje nade ovom svijetu koji posrće. I to ne samo riječima, nego i djelima koja nose snagu autentične nade.

Razgovor vodio: Stephan Langer /CiG
Paul Zulehner, rođen 1939. u Beču, predavao je pastoralnu teologiju i sociologiju religije.