Petar i Pavao: heroji s pukotinama

U vremenu kad se svetost često svodi na sjaj bez pukotina, Crkva se prisjeća dvojice slomljenih ljudi koji su promijenili njezino lice. I nas pozvala da ponovno hodamo.

Kad bismo danas morali izgovoriti ime jednog jedinog heroja ili pak heroine, bi li to bilo ime s freske, s plakata, s protestnog transparenta ili pak s nadgrobne ploče?

Tko su naši heroji danas?

Netko će možda posegnuti za imenima iz pohabanih udžbenika povijesti. Nelson Mandela, recimo, koji je vlastitim tijelom zakočio kotač apartheida. Drugi će, nesklon povijesnim proporcijama, možda posegnuti za literarnim figuralnostima kao što je primjerice meni omiljeni Robin Hood. Neki će pak pogledati u vlastiti dom: heroj je onaj tko svaku večer umorno, ali nježno zatvori vrata dječje sobe.

No ima i onih koji će, potaknuti recentnim tenzijama stvarnosti, izgovoriti ime Mahse Amini, mlade Iranke čija je smrt zbog „neprikladnog nošenja hidžaba“ postala uzvik, vapaj i molitva. „Žene, život, sloboda“ nije više slogan, nego jeka iz tamnica, ušutkanih škola i nenašminkanih očiju majki koje nisu više naivno ponizne. Heroizam danas nije pitanje hrabrosti, nego izloženosti. Nije više pitanje slave, nego cijene.

Svi ti ljudi postali su poznati po djelima koja se mogu, bez patosa, ali s poštovanjem, nazvati herojskima. Ali svaki heroj, ako ga promotrimo dovoljno dugo, postaje ambivalentan.

Herojstvo je sklisko brdo između hrabrosti i neodgovornosti; nikada nije čisto. Neki ih slave, drugi ih preziru. Neki podižu kipove, drugi podižu optužnice. A istina? Ona, kao i obično, ne stanuje u plitkim sudovima. Ona živi u pukotinama biografija.

Petar i Pavao: autentični jer su ranjivi

Crkva danas slavi svetkovinu dvojice ljudi koji bi po današnjim standardima vjerojatno bili „teški slučajevi“: Petar i Pavao. I to ne zato što su bezgrešni. Dapače, njihova se svetost, paradoksalno, temelji na njihovu slomu. Petar – onaj koji se spoticao u vjeri i na kraju se odrekao Učitelja dok je zora još bila sramežljiva. Pavao – onaj koji je progonio one koji su drugačije mislili i vjerovali, zaslijepljen revnošću, da bi prosvijetljen bio oboren s konja neznanja.  Obojica su bili ranjivi i ranjeni. I baš zato autentični.

Da nije bilo njih, ne bi bilo ni Crkve. Ili barem ne ove. Jer nisu za Krista dali samo život; dali su mu svoj lom, svoju ambiciju, svoju nesavršenost. U svijetu koji religiozno često brka s bezgrešnošću, Petar i Pavao nas uče: nije svet onaj tko nije pao, nego onaj tko se dao mijenjati.

Crkva slomljenih, a ne savršenih

Put prema istinskoj odgovornosti unutar zajednice i društva rijetko vodi preko pohvala i položaja. Najčešće vodi preko poraza. Put do poniznosti, kaže iskustvo svetaca, popločan je razočaranjima o sebi. To nije poruka koja dobro zvuči u ušima suvremenih idealista. To je poruka koja šuti u iskustvu zrelih.

I zato je Crkva, ako već želi biti vjerna svom temeljima, pozvana ne da bude klub duhovnih prvaka, nego zajednica slomljenih koji se ne boje hodati. Crkva nije društvo savršenih. Ona nije moralno-etička piramida gdje najviše mjesto pripada onome s najčišćim dosjeom.
Ne, Crkva je, u svojoj bîti, pokret. Pokret onih koji su se dali pokrenuti i to ne snagom mišića, nego snagom preobrazbe.

Ni Petar ni Pavao nisu ostali u svojim slabostima. Nisu ih skrivali, ali ni slavljenički promovirali. Pretvorili su ih u alat za svjedočenje. Jer slava je tek sjena karaktera. Nisu voljeli govoriti, voljeli su hodati. Njihova biografija nije osmišljena za hagiografski letak, nego za konkretnu akciju. Iz tame su izišli ne kao junaci, nego kao ljudi. I zato ih Crkva slavi. Ne unatoč tome što su pali nego upravo zbog toga.

Je li Crkva danas još sposobna prepoznati vlastite “pavle” i “petre”?

Ili samo traži tihi konformizam bez pjevanja pijetlova? Jer svetost bez samorefleksije je čista ideologija. A vjera bez djela čisti dekor. Jer Bog ne gradi na granitu, nego na pukotinama. U pukotinama granita niče cvijet Evanđelja.

U tom svjetlu postaje jasno da model nasljedovanja ne pripada isključivo biskupima, kardinalima i tzv. profesionalnim katolicima. Pripadati Crkvi znači biti suodgovoran za njezin oblik, smjer i disanje. Svaka žena i svaki muškarac koji usred umora, zbrke ili sumnje ustane i kaže: “Vrijeme je za početak.”, već oblikuje ovaj svijet. Svetost nije funkcija, nego orijentacija.

Kako reče brat Roger iz Taizéa, u jednoj od onih rečenica koje se pamte jer paraju površinu:
“Živite ono što ste razumjeli iz Evanđelja. Pa makar to bilo i vrlo malo. Ali živite to.”

Kretanje kao čin vjere

Mi smo narod u hodu. Narod koji se, često nespretno, pokušava ne pokoravati ni vremenu ni vlasti, nego Duhu. U svakoj epohi Crkva bira između dvije opcije: pokret ili poza. Hrabrost ili kalkulacija. Svetost koja se slavi i ona koja se stvarno živi. Mi biramo. Crkva koja se divi mučenicima, ali se boji disonantnih proroka, možda je zaboravila kako izgleda njezin vlastiti početak.

A kad taj narod prestane hodati, kad se umori od traženja, kad se povuče u krug liturgijskih formalnosti i administrativnih prežvakavanja, tada nestaje i njegova sol.

Svijet bez soli ne postaje samo bljutav nego i beživotan.

Zato ne čudi što Evanđelje ne počinje s teološkom definicijom, nego s pozivom: “Pođi za mnom!” To je pokret. To je dinamika. To je ono što nas spašava od ukočenosti.

Albert Einstein, jedan od onih koji nije tražio Boga, ali mu je često kucao na vrata, to je rekao jednostavno: „Život je poput vožnje biciklom: moraš se kretati naprijed da ne izgubiš ravnotežu.“

Je li Crkva još zna gdje su njezini pijetlovi? I ima li itko hrabrosti slušati ih?

Vrijedi stati, uzdahnuti i ponovno sjesti na to duhovno biciklo. Hoćemo li imati hrabrosti krenuti, makar nespretno, u smjeru Evanđelja?